>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Magično sjećanje na 1999.

László Végel, ‘Exterritorium: prizori s kraja tisućljeća’ (s mađarskog prevela Xenia Detoni, Fraktura, 2019): Zapisi koji sadrže nadnaravnu ljepotu u opisima raketiranja i bombardiranja

Ne manjka nam ovdje iskustva bombardiranja. Nisu svi prošli isto niti jednako, ali malo tko nema vlastito iskustvo bježanja i skrivanja pred bombama, granatama ili raketama. Svi imamo svoju priču o tome: možda je čak i više onih koji nisu bili na moru, od onih koji nisu bili bombardirani. Ali čitajući zapise Lászla Végela o bombardiranju Jugoslavije 1999. kao da to prvi puta proživljavamo. Tako lijepo, upravo magično, opisuje Végel bombardiranje. Kaže, nema tutnjave aviona u noći, sirene šute zbog nestanka struje; čuje se samo lavež pasa, koji zatule na nebo, kukurijekanje pijetlova, koji ne čekaju svitanje. A onda se iznenada začuje tresak eksplozije, praćen bljeskom gotovo dnevnog osvjetljenja; zbog kojeg bijelo okrečeni zid kuće svako malo ljesne, na susjedovoj višnji svaki zreli plod postane vidljiv: a da pritom listovi oraha ni ne trenu od detonacija. Tek potom iz same utrobe zemlje polako se diže strašna jeka tutnjave, od čijeg vala zazveckaju sva stakla na prozorima i zaljuljaju se neboderi. Eto tako je u proljeće bombardirao NATO; tako je to bilježio László Végel. Tišina se smjenjuje s bukom, noć s danom, glasanje životinja s rikom tehnike: mirovanje lišća s drhtanjem nebodera.

Ima toga još. Végelova supruga Anikó suši kosu na terasi stana dok se iz obližnje rafinerije izdižu stupovi plamena; a onda tu sunčanu apokalipsu noću zamjeni nekoliko sekundi snažnog bjelila na južnom nebu nakon koje nastupi potpuna tmina, mrak upaljen novom vrstom grafitne bombe koja u cijelosti onesposobljuje energetski sustav… Ali sva ta čarolija bombardiranja, svi ti bljeskovi i tmine nestanu kada dnevničara na ulici zaustavi neki pisac, samozvani građanski intelektualac, i tumači mu da se to bombardira Srbe. Dakle, ne njega, s prezimenom Végel. Ne njega koji silazi u podrum, leži u mraku, pere lice mineralnom vodom. Nego Srbe.

Kako to sažeto stoji na ovitku knjige, László Végel, bačvanski Mađar njemačkog podrijetla, rodio se 1941. u Kraljevini Jugoslaviji. Dva mjeseca kasnije, po dolasku Horthyjevih okupacijskih snaga, upisan je u knjigu mađarskih državljana, nakon oslobođenja postao je državljanin socijalističke Jugoslavije, da bi u proljeće 1999. postao bombardirani građanin, ali bez privilegije žrtve bombardiranja. Uz opasnosti s neba, tu je i prijetnja sa zemlje. Na manjine gleda se s podozrenjem, ili otvorenim neprijateljstvom. Ni Mađare, nekadašnje okupatore a sadašnje pripadnike NATO-a, to ne mimoilazi. I tako uz svakodnevicu selektivnog zračnog bombardiranja, tu je i en masse bombardiranje nacionalizma, bez specijalnih efekata kakvim raspolaže NATO, ali u svojoj podmuklosti možda još i opasnije.

Kao bombardirani čovjek László Végel je par excellence građanin dvadesetog stoljeća; kao zanijekani bombardirani čovjek on je par excellence dehumanizirani građanin. To je pozicija zatvorenika zatočenog u ćeliji za vrijeme bombardiranja. Sudbina čovjeka izbačenog iz zajedničkog skloništa; onog koji umjesto čučanja u zagušljivom, prijetećem skloništu, stoji ravno ispod zvjezdanog neba. Možda otuda i toliko nadnaravne ljepote u Végelovim opisima raketiranja i bombardiranja. Naspram onoga što je dolazilo s televizije, iz parlamenta, s ulice, iz susjedstva… u detonacijama grafitnih bombi bilo je i neke veličanstvenosti.

1/1