>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Muka od fikcije

Karl Ove Knausgaard, ‘Moja borba. Treća knjiga’: Tematski, tekst se može smjestiti negdje između neobično opsežne obiteljske kronike i isto tako opsežne literature ‘ni o čemu’. Piše (opet) o djetinjstvu, o obiteljskom zlostavljanju i o prvim ljubavima. I to je najbolja književnost koju danas možemo čitati

I prije nego što je postao Knausgaard, Knausgaard je bio Knausgaard. Već u dvanaestoj Knausgaard je bio Knausgaard. Na satu norveškog trebalo je pisati o budućnosti. Mali Karl Ove pisao je o letu u svemir. Samo na opise raznih programa obuke kroz koje prolaze astronauti potrošio je deset stranica. Sat se bližio kraju, a polijetanje još nije bilo ni na vidiku. Pritisnut, Knausgaard je odlučio školsku zadaću završiti otkazivanjem misije u zadnji čas zbog neke pogreške. Kasnije, kad je učiteljica čitala zadaće, njegovu je preskočila. Činilo joj se da priča završava možda malčice prerano.

Znamo, od 2009. do 2011. Knausgaard je objavio autobiografski heksalog ‘Moja borba’. Sveukupno više od 3500 stranica na kojima bizarno detaljno opisuje svoje djetinjstvo, obitelj, svoj brak, djecu. Sada smo u prijevodu Anje Majnarić dobili novih 360 stranica. Istog. Knausgaarda. Tematski, njegov se tekst može smjestiti negdje između neobično opsežne obiteljske kronike i isto tako opsežne literature ‘ni o čemu’, odnosno o spravljanju doručka, ručka, obavljanju svakodnevnih poslova, rutinskih radnji i sličnim literarnim vježbama na temu životne svakodnevice. U prvoj knjizi pisao je o djetinjstvu, obitelji i alkoholizmu. U drugoj o braku, djeci i pisanju. U trećoj piše (opet) o djetinjstvu, o obiteljskom zlostavljanju i o prvim ljubavima. I to je najbolja književnost koju danas možemo čitati.

Knausgaard ne izmišlja. Od fikcije mu je muka. Pomisao da izmišlja likove, zaplete, da piše o nečemu što nema veze s njegovim iskustvom, životom, izaziva u njemu fizičku reakciju. Posrijedi je gubitak vjere u književnost, u pomisao da čita nešto što je netko izmislio; u ideji da sudjeluje u toj inflaciji pripovijedanja, golemom valu fikcije koji preplavljuje suvremenu kulturu. U trećoj knjizi napisat će: nije svijet to što ograničava maštu, nego je mašta to što ograničava svijet. Ono što je unutra, u knjigama, samo je njegov goli život i ništa preko toga (namjerno ne radimo razliku između autora i junaka romana, jer bi takva distinkcija poništila temeljni diskurs romana).

U trećoj knjizi se – za jednu literaturu o ‘običnom životu’, ‘ni o čemu’ – mnogo toga događa, baš kao i u prva dva dijela heksaloga. Nema tu ni ‘običnosti’ ni pisanja ‘ni o čemu’. U kućanstvu Knausgaardovih televizor se mogao upaliti samo uz dozvolu oca, trčanje po kući nije bilo dozvoljeno, baš kao ni lijeganje poslije 21.30, a dnevno se smjela pojesti samo jedna jabuka. Kada je Karl Ove nesmotreno u jednom danu pojeo dvije jabuke, otac, kojemu nikada ništa nije promaknulo, natjerao ga je da jede jabuku za jabukom, sve dok u suzama i zgrčena želuca nije ‘naučio lekciju’ o ‘prejedanju’ i ‘neumjerenosti’. Psihička i fizička zlostavljanja koja je trpio od oca preozbiljna su da bi ulazila u literaturu ‘ni o čemu’. Baš kao što su i opisi prvih ljubavi (uključujući tu i jednu rođendansku ‘pretpubertetsku orgiju’) predirljivi da bi se mogli nazvati sličicama iz ‘običnog života’.

Knausgaard predstavlja najbolje godine naših života, kao čitatelja. U ljubavi nikada ne znamo koliko će ona trajati, ali za ovo s Knausgaardom znamo. Počelo je prije dvije i pol godine prvim hrvatskim prijevodom i uz ovaj ritam izdavanja trajat će još toliko. I to će biti naših pet ljubavnih godina s Knausgaardom.

1/1