>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Na močvarnim stazama

Ivana Šojat, ‘Ljudi ne znaju šutjeti’ (2016): Peta stihovna knjiga prolifične autorice koja donosi 78 pjesama u šest ciklusa, prije će plivati u srednjoj struji ne suviše visoko postavljene letvice domaćega lirskoga prosjeka

Već neko vrijeme odgađam pisati o ovoj knjizi, koja me na radnom stolu čeka od Interlibera. Razlog je poprilično prozaičan: njezina autorica javila se u međuvremenu na desno-konzervativnom portalu Narod.hr (medijskom servisu inicijative U ime obitelji Željke Markić) nizom degutantnih, huškačkih tekstova u najgorem kanonu lova na vještice s početka devedesetih godina, pamfleta čija je produžena ruka šaka, kamen ili naposljetku metak. Tekstova k tome punih dezinformacija i laži, argumentacijski kljastih i stilski traljavih, to opasnijih što ih (sjetimo se ponovno prijelaza osamdesetih u devedesete godine) potpisuje osoba sa simboličkim kapitalom nagrađivane hrvatske književnice. Transparentnost nalaže da kažem kako sam tim povodom – izostankom potrebe da se na takvo što institucionalno reagira – istupio iz hrvatskog PEN-a. Dakle, morat ćete mi vjerovati na riječ kad kažem da pjesme za mene u gotovo doslovnom smislu nemaju autora te da, u kontekstu valorizacije njihove estetike, činim sve da figuru autora stavim u zagrade. Tko bi se, pobogu, odrekao ‘Cantosa’ zbog Poundovih fašističkih trabunjanja.

Samo, čitanje ove knjige nameće zaključak da Šojat nije Pound, a ‘Ljudi ne znaju šutjeti’ od ‘Cantosa’ su svjetlosnim godinama udaljeni – stavljajući sve skupa još, naravno, u lokalne razmjere. Tako mi se, iz najmanje dva aspekta, nemoguće složiti s iznimno entuzijastičnim urednikom i pogovaračem Delimirom Rešickim. Prvi se odnosi na općenit sud kako autorica ‘misli svojom glavom izvan sada već posve nepodnošljivih političkih i uopće svjetonazorskih paradigmi’, o čemu je već bilo riječi. Situacija je, vjerujem, upravo obrnuta: Šojat očito misli uglavnom glavom kolektiva, i to točno po dobro ugaženim močvarnim stazama već niz godina apsolutno dominantnih, hegemonijskih ‘političkih i uopće svjetonazorskih paradigmi’. Druga točka mojeg neslaganja odnosi se na sud o ‘briljantnoj knjizi pjesama’, emanaciji ‘vrhunaravne poezije’ (što god to bilo).

Peta stihovna knjiga prolifične autorice (također niz romana i knjiga kratkih priča) koja donosi 78 pjesama u šest ciklusa (u redu, ni tu se ne mogu složiti s urednikom, koji tvrdi da ih je ‘stotinjak’), prije će plivati u srednjoj struji ne suviše visoko postavljene letvice domaćega lirskoga prosjeka. Tek sporadično – uspjelijim, mjestimice i više no solidnim pjesmama poput ‘Hljeb’, ‘Čovjek s jabukom na glavi’, ‘Po tananoj liniji’ ili ‘Zrcalo’ – na tu će površinu gledati odozgo, što ide pod ruku s povremenim potonućima ispod te zamišljene linije. U pitanju su uglavnom dulje, narativne, strofički organizirane pjesme s dosta monostihova, pogotovo u (često suviše eksplicitnim) poantama. Šojat uglavnom vješto narativno postavlja i vodi pjesme te organizira njihovu unutarnju dinamiku, s mjerom baratajući teškim, traumatskim temama u rasponu od ratnih i poratnih iskustava do obiteljskog nasilja. Cjelina međutim, poetički i tematsko-motivski, ostavlja prije svega dojam preopsežnosti, monotonije. Sve se pjesme oslanjaju na isti osnovni postupak: agresivne inverzije i artificijelna sintaktička iskliznuća mišljena kao očuđujuća, koja su najčešće ipak pretjerana i naposljetku tek iritantna. Dosljedna izmjena muškog i ženskog glasa, protagonista i protagonistice, koja bi trebala generirati polifoniju i umnožiti perspektive nije iskorištena; u pitanju je uvijek ista, čvrsto utvrđena iskazna perspektiva. Također, izmjena živih i mrtvih, želja – koja čitavu knjigu pretvara u svojevrstan memento mori – da se i potonjima, i onim umirućima osigura glas i da pravo na govor, zamišljena je dobro no izvedena suviše doslovno, repetitivno i na kraju nerijetko banalno. Već od uvodne, nenaslovljene, kurzivom istaknute pjesme (kakva će knjigu i zatvoriti) protagonist/ica barata općepoznatom činjenicom sveopćeg mortaliteta kao da je u pitanju formula za nuklearnu fuziju te nas, primjerice, upozorava kako Djeca u prašini tvrdoglavo ne slute / Da ostarjet će, umrijeti, a potom, u nizu drugih sastavaka, otkriva da su, recimo, živi ljudi / glupi mangupi koji ne znaju / da i na njih doći će red i da sve se naposljetku u trulež i zaborav pretoči, a ako ste slučajno propustili, nije naodmet ponoviti kako se jednoga dana ionako nećemo probuditi jer doista nema razloga za sreću. Mogli smo u tom kontekstu, u ciklusu o svetim kravama i gladnoj teladi, jednako tako utvrditi koliko potonji imaju nogu. Šalu (koje, kao i bilo kakvog pokušaja podrivanja vlastite pozicije ovoj knjizi radikalno nedostaje) na stranu: Šojat je – u svakom smislu – mogla bolje.

1/1