>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dinko Kreho

Književna kritika: Naprasna predaja

Valent Pavlić, ‘Evanesco’ (2016): Naslov knjige vjeran je značenju iščezavanja, kopnjenja, isparavanja koje ovaj latinski glagol nosi. Protagonisti i protagonistkinje knjige i bez pomoći čarobnih štapića iščezavaju iz svakodnevnog života – ponekad i doslovno

Premda će naslov proznoga prvenca povjesničara umjetnosti i romanista Valenta Pavlića mnoge asocirati na čaroliju nestajanja iz svijeta ‘Harryja Pottera’, njegov ‘Evanesco’ (Hena com, Zagreb) s čarobnjačkim šegrtom iz Hogwartsa nema baš nikakve veze. Štoviše, ova je zbirka priča stilom, tematikom i senzibilitetom podjednako udaljena i od fantasyja, i od popularne kulture uopće, koliko je udaljena i od glavnih formacija unutar suvremene hrvatske i postjugoslavenske književnosti. U toj izmještenosti ona i ustrajava, sa svim boljim i lošijim popratnim efektima.

Evanesco (evanescere, evanui) iz naslova Pavlićeve knjige vjerno je značenju iščezavanja, kopnjenja, isparavanja koje ovaj latinski glagol nosi. Njegovi protagonisti i protagonistkinje i bez pomoći čarobnih štapića iščezavaju iz svakodnevnog života – ponekad i doslovno. Već junak uvodne priče, ‘Nedodirljivost’, koji se uslijed razočarenja jednim slučajnim susretom zarekao da više neće dodirivati druga ljudska bića, fizički kopni i blijedi do te mjere da doslovce postaje avet; junak priče ‘Skakač’, dječak koji pobuđuje oduševljenje neustrašivim skokovima u more, nakon jedne od svojih akrobacija naprosto riješi da se nema više zašto vraćati na površinu, te ispusti dah u dubinama. Svi se likovi u zbirci ne odlučuju na ovako drastične postupke, no svi se na ovaj ili onaj način predaju – ne polagano, poput junaka iz Tribusonova kultnog ‘generacijskog’ romana, nego naprasno i nepovratno.

Pavlić piše kićenim, visokoparnim stilom izrazito arhaičnog i anakronog prizvuka. Tako se drže i zvuče i njegovi likovi, koji deklamiraju ‘knjiške’ replike lišene ma kakve slengovske ili lokalne boje. Premda mu se zna potkrasti pokoja nezgrapna jezična konstrukcija, Pavlić se u registru koji je odabrao vrlo dobro snalazi: ‘Evanesco’ je i stilom i štimungom koherentna i konzistentna zbirka priča. Uz to, Pavlićev decidni antirealizam u osmišljanju likova i njihovih interakcija, njegova neodređenost u ocrtavanju prostorno-vremenskih koordinata priča, te nedostatak aktivističke urgentnosti da se nedvosmisleno izjasni o gorućim nevoljama ovoga društva, mnoge bi čitateljice i čitaoci mogli naći itekako dobrodošlima u kontekstu današnje hrvatske proze. Međutim, upravo u idiosinkratičnoj izvedbi ‘Evanesca’ leže i neki od upadljivih problema s ovom knjigom.

Naime, premda načelno predstavlja legitiman stilski postupak, Pavlićev anakronizam povremeno djeluje manje kao promišljena autorska strategija, a više kao posljedica inercije, pa i bježanja od izvjesnih književnih izazova. Njegovi junaci obitavaju u svijetu koji puno više nalikuje dvadesetom negoli drugoj deceniji dvadeset i prvoga stoljeća: koriste se televizorom, telefonom, avionom, pa i računalom, ali ne i društvenim mrežama ili pametnim telefonima. Oni su sličniji likovima iz proze Šoljana, Slamniga ili Eriha Koša, negoli današnjim atomiziranim individuama zavučenima u svoje virtualne niše. Uvesti pavlićevski visokoparni stil pripovijedanja i dijaloga u okruženje Facebooka i bežičnog interneta zvuči kao rizičan poduhvat, ali i, s obzirom na tematsko-motivske preokupacije i ambicije ove proze, izazov koji se logično nameće. O temama samoće i otuđenja u dvadesetostoljetnoj postavci možemo, i u impresivnijim izvedbama i varijacijama, čitati kod brojnih naših autor/ic/a; puno su rjeđa, međutim, književno uvjerljiva istraživanja ovih tema u današnjem medijskom i društvenom kontekstu. U tom smislu ‘Evanesco’ – vrlo dobro napisana i atmosferična zbirka priča – ostaje proza koja u mnogome kaska za ciljevima koje je pred sebe postavila. Kao da se i njezin autor, slijedeći vlastite likove, u nekom trenutku naprasno riješio predati.

1/1