>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Nepotreban štrapac

Andrzej Stasiuk, ‘Istok’ (s poljskoga preveo Siniša Kasumović, Fraktura, Zagreb 2017): Što pisac dalje odlazi na Istok, to više gubi fokus svog putovanja. Čitav taj put od 10.000 kilometara zapravo je velik nepotreban štrapac

Kaže Stasiuk da su Rusi u Poljsku došli s po tri sata na ruci, puškom na užetu i navikom da kuhaju kokoši s perjem. Takva je bila narodna predaja, tako je pričalo selo. S Istoka, iz bezdana tundre i stepe, došla je ‘žudnja za kokošima i satovima’. Nije to bio nikakav Marx, nego nekakav križanac Temudžina, koji se pokrenuo tamo negdje daleko na istoku, kaskajući četveronoške, da bi se putem pomalo osovio na dvije noge, oslobađajući ‘ruke za hvatanje kokoši i nošenje satova’. Sovjetski filmovi to su drugačije prikazivali. No narod je znao svoje. Cijelu pravu istinu. O Rujagama, komunizmu i divljaštvu koje dolazi iz tame Istoka. Imalo je to neke veze s prirodom, tektonikom. Tamo negdje daleko pomaklo se tlo, srsi su prošli deset tisuća kilometara i zatresli zemlju sve do Labe.

Andrzej Stasiuk rastao je u sjeni tog i takvog Istoka. Pola života je slušao ‘o azijskim hordama koje su pokorile naš europski kraj’. Zato je 2006. krenuo na Istok, u ‘središte metafore’. No prvo su mu se na putu našli Treblinka i Belzec, logori uništenja na poljskom tlu. O spaljenim Židovima čiji je pepeo vjetar nosio čitavom Poljskom nije bilo nikakve narodne predaje. O njima selo ništa nije govorilo. Ne sjeća se čak ni riječi ‘Židov’. Ljudi su jednostavno ušli u tuđe kuće i u ormare poslagali svoje stvari. I tako, bez da je još prešao rijeku Bug, počinje Stasiukov putopis s Istoka.

Tokom sljedećih godina, negdje u vrijeme rata u Gruziji, Olimpijade u Pekingu i Evropskog nogometnog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini, Stasiuk će proputovati Srednju Aziju, Sibir, Mongoliju, Kinu; proći kroz pustinje i gradove, pustoš i vrevu. Stići će do kraja svijeta, otkuda je krenuo topot Zlatne Horde, gdje je ‘s Urala visoko zatreptala, pa na naše kape pala, zvijezda crvena’, i gdje danas nastaje golem val jeftine kineske robe – i neće pronaći ništa, neće vidjeti ništa. Ni ‘m’ od metafore. Samo zapuštene spomenike Gagarinu i Lenjinu, pijesak koji tuče u oči i zavlači se pod zube, mongolske obitelji što jedu kašu iz prljave posude i onda sa svime što posjeduju nestaju u beskraju prostora, praznine.

Poljski pisac, već dobro udomaćen kod nas (‘Na putu za Babadag’, ‘Moja Europa’, ‘Devet’, ‘Taksim’; sve Fraktura), kao da je promašio misiju. Što dalje odlazi na Istok, to više gubi fokus svog putovanja. Čitav taj put od 10.000 kilometara zapravo je velik nepotreban štrapac. Nema na Istoku nikakvog legla civilizacijske nepogode. A zbog komunizma nije trebao putovati do Irkutska i Čite: dovoljno mu je bilo zaviriti u ladicu u radionici gdje je kao dijete pronašao ujakovu člansku knjižicu. Ili sjetiti se djeda koji se htio učlaniti u komunističku partiju, tamo četrdeset i šeste ili sedme, ali mu baka nije dala jer će im komunisti zabraniti Boga. Stasiuk čini grešku kao i Kundera, kao i mnogi intelektualci Srednje Evrope, povezujući komunizam s najezdom s Istoka. Zaboravljajući da je komunizam u Rusiju stigao sa Zapada, iz Triera, Pariza, Londona. I to ne s tri sata na ruci, nego specijalnim vlakom u kojem je Lenjin putovao pod zaštitom tajne službe carske Njemačke.

No ako nije trebao potegnuti sve do Kamčatke da bi pronašao komunista, isplatilo mu se otići do ujakove radioničke ladice. Do Treblinke i Belzeca. Do katoličkih blagdanskih sajmišta. Uz djetinjstvo i mladost provedene u sjeni sovjetskog imperija, tu je i život proveden u sjeni pogroma i u sjeni poganski nacionalističkog katoličanstva. Nešto od onoga što je tražio daleko na Istoku bilo mu je nadohvat ruke. Znao je i Stasiuk da Istok nije strana svijeta. Ali ono što možda nije znao jest da mu je metafora Istoka mnogo bliže nego što je mislio. To je mana njegova ‘Istoka’ koliko i vrlina. Što se u putopisu više udaljava od domovine, to je dalje od imaginarne sjene; što je bliže domu, sjećanju na život u Poljskoj sedamdesetih, osamdesetih, to je ona dublja.

1/1