Prve tri knjige Marjana Čakarevića, od mladenačkog ‘Paragrada’ (1999) do ‘Jezika’ iz 2014. godine, odlikovao je prije svega strogo definiran, dosljedno proveden ‘Sistem’ (2011). U sva tri slučaja radilo se o visokokonceptualiziranim, na formatu knjige zamišljenim i izvedenim, formalno discipliniranim ‘modulskim’ tekstovima koji razvijaju neki motivski sklop i/ili uokvirujuću ideju štedljivim, često tehničkim, preciznim jezikom lišenim većine uobičajene pjesničke pirotehnike, pa i same metafore. Čakarevićevo ‘otkrivanje’ potonje teklo je postepeno i eksponencijalno – od ‘Jezika’, preko ‘Sedam reči grada’ do ‘Miljkovićem’ nagrađenih ‘Tkiva’, njezinog suverenog igrališta i kultiviranoga vrta istovremeno. U desetom odsječku naslovne poeme nalazi se, zalazeći u prostor metajezika, prilično eksplicitna autopoetička bilješka o tom procesu, koja (barem naizgled) u svojevrsnom minus-postupku razodijeva i naslovnu metaforu.
Osamnaest uvrštenih pjesama, uglavnom dužih i strofički organiziranih, podijeljeno je u šest cjelina, od koje se prva i zadnja sastoje od po jedne pjesme, ‘Prsten’ i ‘Prozor’, koje funkcioniraju kao neka vrsta okvira, prologa i epiloga, dok je naslovljena jedino peta, koja donosi spomenutu, relativno opsežnu poemu u trinaest stavaka. Jedan je sastavak ispisan u proznom slogu i skicira Ich-formom posredovanu mistifikaciju na temu postanka free-jazza.
Već nas prvi stih – treba početi od zelene – izravno uvodi u čvrsti simbolički režim koji će na snazi ostati i razvijati se do samog kraja. Pjesme odlikuje naizgled paradoksalna, zamrznuta vremenitost, elegijski prizvuk koji odzvanja pravilnom smjenom sezona, zagledanost u prošlost, bližu ili dalju, jednako nedohvatljivu i sasvim prisutnu u onoj smrznutoj statici; davno je bilo. Odrastanju je, kroz gotovo doslovnu metaforu zrenja, ispisana polagana, dugačka asocijativna himna. Temeljne postavke slijede uvriježena matrice: djetinjstvo je tretirano kao riznica i izgubljeni raj istovremeno, individualna kultivacija i pjesnički rad kao lehrjahre, a dobro iskovan stih kao zenit, do kojeg protagonista, preko porozne Lete tradicije do realizacije individualnog talenta, vodi mnogoliki Il miglior fabbro, kaleidoskopski Vergilije. Protagonist/pjesnik tako je đak, pesnik među mladićima, a gotovo sve pjesme nose posvetu, nerijetko upravo pjesnicima (od Kamova, preko Bore Radovića i Milutina Petrovića do Makovića). Paralelni referencijalni fon čini slikarstvo te, Čakareviću posebno važna, suvremena muzika: indi-viduacija na putu od Nirvane, preko Obojenog programa i EKV-a do zmijica džeza.
Čakarevićeva bildungs-knjiga razlaže sliku svijeta u snježnoj kugli, zamrznutog u nekoj polaroidnoj, opipljivoj statici, iz kojeg neprekidno izbija odbljesak učinjenog i rečenog; ponekad, najčešće putem i sredstvima stiha, ipak svet bude živ. Procesualnost tog života prihvaća se rezignirano, više evidentira nego kontemplira, a melankolija je u nju upisana latentno, i ta je melankolija tašta, kao Korto. Povremeno, kao u pjesmi ‘Osamdesete’, zrenje iz zenita prelazi u prezrelost i trulež, pada preko granice predmeta, u metaforiziranoj povijesti propasti jedne zemlje i istoj toj propasti kao univerzalnoj metafori, strmoglavljujući se u prostor-vrijeme sa samog kraja onoga spenglerovskog luka; kad bila je moguća samo jedna reč. Taj neizrečeni rat postavlja neku vrstu ida, stalno prisutnog nesvjesnog ove knjige.
Pjesma ‘Nož’ izravno uvodi u poemu ‘Tkiva’, stihovni motor i srce sveska. Prvi nas redak, zeleno je sećanje i vrt, vraća na prvi stih ‘prologa’, na zeleno kojim treba početi, koje je za Čakarevića boja sjećanja. Vrt je u suštini onaj Voltaireov i opredmećuje se, putem Baudelairea kao personifikacije poezije, u umjetni raj, koji treba obrađivati maksimalno. Iz njega se spočetka beru zeleni grozdovi detinjstva, da bi se potom u njemu po želji sijalo i želo, ali tek pošto završi inicijalno obrađivanje/odrastanje – proces u kojem se, bez posebne želje, odjednom postaje iznenada drugi, / sam i svoj.
Nešto slabija mjesta predstavljaju možda ‘Kockari’ – gdje shematska aktantska struktura ispire sliku i poantu čini pomalo izlizanom, ili ‘Beskućnici’, koji plešu po skliskom rubu uvriježenih metaforičko-konotativnih spona. Mimo toga Čakarević, ne izgubivši iz vida cjelinu ni detalj, vješto vodi ovu ‘lirsku biografiju’ otpočetka do kraja, izvedbeno suvereno i stihovno zavodljivo. Posvećen proces oranja perom po lijehi sjećanja i tradiciji modernizma rezultirao je svakako najzrelijom autorovom, i jednom od zanimljivijih ovdašnjih pjesničkih knjiga u posljednjih nekoliko sezona.
