>

novosti logo

Književna kritika: Odrastanje u 18 slika

Marjan Čakarević, ‘Tkiva’ (Povelja, Kraljevo 2016): Odrastanju je, kroz gotovo doslovnu metaforu zrenja, ispisana polagana, dugačka asocijativna himna

Prve tri knjige Marjana Čakarevića, od mladenačkog ‘Paragrada’ (1999) do ‘Jezika’ iz 2014. godine, odlikovao je prije svega strogo definiran, dosljedno proveden ‘Sistem’ (2011). U sva tri slučaja radilo se o visokokonceptualiziranim, na formatu knjige zamišljenim i izvedenim, formalno discipliniranim ‘modulskim’ tekstovima koji razvijaju neki motivski sklop i/ili uokvirujuću ideju štedljivim, često tehničkim, preciznim jezikom lišenim većine uobičajene pjesničke pirotehnike, pa i same metafore. Čakarevićevo ‘otkrivanje’ potonje teklo je postepeno i eksponencijalno – od ‘Jezika’, preko ‘Sedam reči grada’ do ‘Miljkovićem’ nagrađenih ‘Tkiva’, njezinog suverenog igrališta i kultiviranoga vrta istovremeno. U desetom odsječku naslovne poeme nalazi se, zalazeći u prostor metajezika, prilično eksplicitna autopoetička bilješka o tom procesu, koja (barem naizgled) u svojevrsnom minus-postupku razodijeva i naslovnu metaforu.

Osamnaest uvrštenih pjesama, uglavnom dužih i strofički organiziranih, podijeljeno je u šest cjelina, od koje se prva i zadnja sastoje od po jedne pjesme, ‘Prsten’ i ‘Prozor’, koje funkcioniraju kao neka vrsta okvira, prologa i epiloga, dok je naslovljena jedino peta, koja donosi spomenutu, relativno opsežnu poemu u trinaest stavaka. Jedan je sastavak ispisan u proznom slogu i skicira Ich-formom posredovanu mistifikaciju na temu postanka free-jazza.

Već nas prvi stih – treba početi od zelene – izravno uvodi u čvrsti simbolički režim koji će na snazi ostati i razvijati se do samog kraja. Pjesme odlikuje naizgled paradoksalna, zamrznuta vremenitost, elegijski prizvuk koji odzvanja pravilnom smjenom sezona, zagledanost u prošlost, bližu ili dalju, jednako nedohvatljivu i sasvim prisutnu u onoj smrznutoj statici; davno je bilo. Odrastanju je, kroz gotovo doslovnu metaforu zrenja, ispisana polagana, dugačka asocijativna himna. Temeljne postavke slijede uvriježena matrice: djetinjstvo je tretirano kao riznica i izgubljeni raj istovremeno, individualna kultivacija i pjesnički rad kao lehrjahre, a dobro iskovan stih kao zenit, do kojeg protagonista, preko porozne Lete tradicije do realizacije individualnog talenta, vodi mnogoliki Il miglior fabbro, kaleidoskopski Vergilije. Protagonist/pjesnik tako je đak, pesnik među mladićima, a gotovo sve pjesme nose posvetu, nerijetko upravo pjesnicima (od Kamova, preko Bore Radovića i Milutina Petrovića do Makovića). Paralelni referencijalni fon čini slikarstvo te, Čakareviću posebno važna, suvremena muzika: indi-viduacija na putu od Nirvane, preko Obojenog programa i EKV-a do zmijica džeza.

Čakarevićeva bildungs-knjiga razlaže sliku svijeta u snježnoj kugli, zamrznutog u nekoj polaroidnoj, opipljivoj statici, iz kojeg neprekidno izbija odbljesak učinjenog i rečenog; ponekad, najčešće putem i sredstvima stiha, ipak svet bude živ. Procesualnost tog života prihvaća se rezignirano, više evidentira nego kontemplira, a melankolija je u nju upisana latentno, i ta je melankolija tašta, kao Korto. Povremeno, kao u pjesmi ‘Osamdesete’, zrenje iz zenita prelazi u prezrelost i trulež, pada preko granice predmeta, u metaforiziranoj povijesti propasti jedne zemlje i istoj toj propasti kao univerzalnoj metafori, strmoglavljujući se u prostor-vrijeme sa samog kraja onoga spenglerovskog luka; kad bila je moguća samo jedna reč. Taj neizrečeni rat postavlja neku vrstu ida, stalno prisutnog nesvjesnog ove knjige.

Pjesma ‘Nož’ izravno uvodi u poemu ‘Tkiva’, stihovni motor i srce sveska. Prvi nas redak, zeleno je sećanje i vrt, vraća na prvi stih ‘prologa’, na zeleno kojim treba početi, koje je za Čakarevića boja sjećanja. Vrt je u suštini onaj Voltaireov i opredmećuje se, putem Baudelairea kao personifikacije poezije, u umjetni raj, koji treba obrađivati maksimalno. Iz njega se spočetka beru zeleni grozdovi detinjstva, da bi se potom u njemu po želji sijalo i želo, ali tek pošto završi inicijalno obrađivanje/odrastanje – proces u kojem se, bez posebne želje, odjednom postaje iznenada drugi, / sam i svoj.

Nešto slabija mjesta predstavljaju možda ‘Kockari’ – gdje shematska aktantska struktura ispire sliku i poantu čini pomalo izlizanom, ili ‘Beskućnici’, koji plešu po skliskom rubu uvriježenih metaforičko-konotativnih spona. Mimo toga Čakarević, ne izgubivši iz vida cjelinu ni detalj, vješto vodi ovu ‘lirsku biografiju’ otpočetka do kraja, izvedbeno suvereno i stihovno zavodljivo. Posvećen proces oranja perom po lijehi sjećanja i tradiciji modernizma rezultirao je svakako najzrelijom autorovom, i jednom od zanimljivijih ovdašnjih pjesničkih knjiga u posljednjih nekoliko sezona.

1/1