Jedan mlađi domaći pisac, koji upravo probija tvrdu ljusku prvog romana, kaže da mu je nakon osamdesetak stranica Krasznahorkaijeva ‘Sotonskog tanga’ došlo da zavitla knjigu u suprotni zid prostorije. Jer napisati u kasnim dvadesetima, na početku tridesetih, nešto toliko moćno, zaokruženo, originalno, sveobuhvatno, obuzimajuće… jednostavno je nepodnošljiva pomisao.
Laszlo Krasznahorkai (1954.) objavio je ‘Sotonski tango’ 1985. godine, da Mađarska više ne bi bila ista; ne samo mađarska književnost, već i mađarski film, pošto je 1994. Bela Tarr snimio istoimenu, sedamipolsatnu ekranizaciju romana, s Krasznahorkaijem kao scenaristom. Nije da se prije toga nastupnog romana nije već znalo za Laszla Krasznahorkaija. Koliko originalan, toliko je Mađar bio i dijelom prepoznatljive književno-kulturološko-geografske tradicije. Mladog Krasznahorkaija se trenutačno ‘prepoznaje’. Njegova inklinacija filozofskom poimanju svijeta, njegov specifični humor, njegov uvrnuti stil, mješavina modernizma i postmodernizma, ironije i idealizma – sve je to dio tradicije srednjoevropske ‘čudačke’ književnosti: od Witolda Gombrowicza, preko Thomasa Bernharda i Imrea Kertesza, do W. G. Sebalda.
Radnja ‘Sotonskog tanga’ smještena je u propalo ‘kolektivno gospodarstvo’, a zapravo u distopijski, atemporalni svijet. Čudovišni kolhoz, utonuo u blato mađarske provincije, šiban neprekidnim atmosferilijama, kišom i vjetrom, može biti i daleka prošlost, i daleka budućnost. Kada u tekstu naleti na reklamu Coca-Cole, stupove dalekovoda ili običan automobil, čitatelj ostane zatečen tim markerima vremena, izvučen iz beskrajne atemporalnosti u kojoj je sve, ljudska priroda kao i sama priroda, uvijek ista, nepromjenjiva, i gdje je ljudska egzistencija samo žalosno lakrdijašenje, a svijet samo njezina ružna i nehumana pozornica.
U toj atemporalnosti kruži i Krasznahorkaijev tekst. Zapis promatrača koji ispisivanjem stvara svijet, njegovu povijest, budućnost, ono što se dogodilo, što se događa, što će se dogoditi. To da jedan od likova svojim rečenicama pokreće događanja najveći je ‘štos’ romana: fetišizacija teksta, u kojem je sve, i čijim se ‘pukim riječima’ određuje kretanje likova, struktura događanja, u krčmi, kolhozu, provinciji… svijetu.
Nije se lako izložiti svim tim atmosferilijama, atemporalnostima, ljudskoj bestijalnosti, modernizmu i postmodernizmu Krasznahorkaijeva teksta. Ali zato je tu ruka koju nam autor pruža, ruka humora. Promatrač ispisuje i stvara svijet, ali se ni likovi, ti tužni pajaci, ne daju. Pa tako ‘sudski savjetnici’, žbiri koji obrađuju raport dobiven iz kolhoza, opis gospođe Schmidt kao jeftine kurve prevode u ‘ženu koja bez kolebanja prodaje svoje tijelo’, dok rečenica spavala je već sa svima živima, a ako nije, to može biti samo djelo slučaja sretnim obratom postaje ‘uzorom bračne nevjere’. S druge strane kvalifikacija o ravnatelju – Kad bi osoba koja se sprema skočiti u vodu u posljednjem trenutku još eventualno zbunjeno razmišljala na mostu bi li skočila ili ne, preporučio bih joj neka pomisli na ravnatelja škole i odmah će znati da joj je preostala samo jedna mogućnost: skok – ostavlja ‘sudske savjetnike’ bez teksta.
Dakle Krasznahorkai je ponovno među nama. Nakon ‘Posljednjeg vuka’, ‘Rata i rata’, ‘Melankolije otpora’… evo ga u punoj snazi debitantskog romana, nakon kojeg gotovo da ništa više nije trebao napisati da bi bio – Krasznahorkai.
