Novosti

Kultura

Književna kritika: Proza trećeg doba

Nikola Bertolino, ‘Kutija za snove’; Rende, Beograd, 2015. i Dževad Sabljaković, ‘Oni‘; Laguna, Beograd, 2016: Impresivna je nepretencioznost dvojice pisaca od kojih je jedan duboko u osmoj, a drugi u devetoj deceniji života

B3fvyzufroujqzse8uz46iiwt45

Minimalizam sredstava i forme 

Nije reč o tendenciji ili talasu niti o nečemu nezabeleženom, mada je kao pojava retka – da ostvareni intelektualci u sasvim zrelom dobu postanu pisci. Od uspelih primera pada mi na pamet Nikola Milošević (1929-2007), profesor, filozof i tumač književnosti koji je u osmoj deceniji života posle niza studija objavio tri romana (‘Nit miholjskog leta’, ‘Kutija od orahovog drveta’ i ‘Senke minulih ljubavi’). U slučaju novopečenih prozaista, obojica autora posežu za formom kratke priče i kod obojice kao da je reč o nastojanju da se nadoknadi propušteno. Kod Nikole Bertolina (Buenos Ajres, 1931) pisanje priča dolazi posle decenija prevodilaštva sa francuskog i ruskog jezika i esejistike, dok se Dževad Sabljaković (Beograd, 1939.), autor romana ‘Omaha’ (1986) i ‘Kako ubiti gospodina Frojda’ (2014), nakon TV novinarstva u oblasti kulture još jednom vratio prozi.

Možda je najteže uočiti i najlakše potceniti tu osobenost ove dve prozne knjige: obe su jedan poetički podsetnik ili vremenska mašina za posetu minulim načinima oblikovanja proznog teksta, iako zapravo ni u evoluciji poetika ništa ne prolazi zauvek. ‘Kutija za snove’ Nikole Bertolina ‘osvežava’ nekoliko pripovedačkih tradicija: bokačovsku (priče u priči) i prosvetiteljsku (naracija kao refleksivna beleška), delom i tradiciju gotske priče, istina bez jezovitih motiva i zapleta, ovde najviše o zlokobnim ili predskazivačkim snovima, i intertekstualne priče (dijalog sa O. Vajldom, na primer). ‘Oni’ Dževada Sabljakovića počiva na bar dve dominantne tradicije: na neonaturalizmu stvarnosne proze i eliptičnoj poetici pozne moderne. Otuda dolazi: sila likova bez identitetskih obeležja, markiranih tek imenom ili zamenicom, mnoštvo miljea obeleženih godišnjim dobom ili fizičkom geografijom (primorje, planina, malovaroška ili seoska sredina), te bezizlazne i mučne situacije na socijalnoj margini.

U obe knjige dominira kratka priča, odnosno sasvim kratka priča kod Bertolina, od jedne do tri ili četiri stranice, i ‘prava’ kratka priča kod Sabljakovića, od deset do dvadeset stranica, u kojoj je fabula svedena na pripovednu scenu. Bertolino svoju knjigu komponuje slikovno: svaki od tri dela, ili tri kutije – crne, zelene i plave – sadrži tekstove o snovima, nesrećnim, svakodnevnim i transcendentnim, pa ipak, niti su sve proze o snovima, niti je boja kutije bila obavezujuća za sadržaj svake od priča. Sabljakovićeva knjiga sadrži pored niza pojedinačnih priča i dva prozna triptiha, neku vrstu neostvarenih romana koje povezuje isti akter: u jednom triptihu beogradski slikar odan estetici ružnog i fantazmagoričnog, u drugom lik Bodin, poratno siroče koje traga za svojim rodnim mestom. Sabljakovićeve priče teže univerzalnosti efekata očudnog, alegorijskog, nadnaravnog ili egzistencijalnog iskustva. Dobrim delom fokusirane su na odnose erotskih veza i prijateljstva koji su obeleženi nejasnom tenzijom ili izgubljenom bliskošću. Proza Nikole Bertolina nema ambiciju da se ustoliči kao zaokružen narativ. Niz slika ili događaja iz života, sećanja na pojedine trenutke ili tuđe priče, na dalmatinsko detinjstvo, stari ormar, guštera na plaži opčinjenog granatom na prstenu njegove žene ili na mladog goluba kojeg nalazi na ulici, dovoljni su sami po sebi, tek ponegde bliski benignoj satiri, socijalnim minijaturama ili granici fantastike.

Impresivna je nepretencioznost ovih mladih autora u svom poznom dobu i veština da ogromno čitalačko i istraživačko iskustvo koje poseduju ne preoptereti minijature njihove proze. Možda je najveći dobitak izvesna zagonetnost koja ostane da lebdi posle bez naprezanja iščitanih im knjiga, a najveći nedostatak neopravdana strogost s kojom su autori posegli za minimalizmom sredstava i forme. Crnom humoru bi pripadala anticipacija plodne budućnosti novopečenih pisaca, iako se nove knjige, bar kod Sabljakovića, slute, ali budućnost rafinirane recepcije njihovih knjiga nije isključena, naprotiv.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više