>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Riječ po riječ lomača

Marijo Glavaš, ‘Permutacije’ (Jesenski i Turk, Zagreb, 2017): Tekstom dominiraju tamni motivi kroz koje se ipak probija neuhvatljiva, ali sveprisutna ideja slobode

Svega nekoliko ljudi, vjerojatno ih je moguće nabrojati na prste ruke, još nije odustalo od bilokakve ideje kulture (makar one od koje se Goebbels odmah maši za pištolj) u Splitu, nekadašnjem gradu koji je u posljednjem desetljeću definitivno ostao bez svih bitnih segmenata koji uokviruju kulturu pisane riječi: izdavačkog pogona, iole ozbiljne novine, zaista kritične kritike, upotrebljivog akademskog polja, pa i, uz šačicu časnih i poznatih iznimki, pisaca samih. Marijo Glavaš kao kulturtreger svakako je jedan od tih upornih prstiju, pa je njegov angažman u splitskom književnom životu posljednjih godina bilo teško previdjeti, bilo da je riječ o lokalnim radijima i televizijama, tisku ili moderatorsko/prezentersko/organizacijskim ulogama. U međuvremenu Glavaš pisac je objavio roman ‘Libreto za mrtve kitove’ te dvije pjesničke knjige, ‘GrAD’ i ‘Ciklona’. Potonje su, uz nedavne naslove Nade Topić i Katje Grcić – iako poetičke poveznice među spomenutima gotovo da i ne postoje – pomogle formirati kakvu-takvu, otprilike generacijski uokvirenu novu ‘splitsku scenu’.

Permutacije se dosljedno nastavljaju na autorove dosad zacrtane poetičke koordinate i načine kompozicije pjesničke knjige. Pjesme su raspoređene u tri ciklusa – naslovni, ‘Infinitiv’ i ‘Porno’, čemu je pridodana (čini mi se bez posebnog razloga izdvojena) pjesma ‘Mrzim avokado’. Prva dva snažnije su konceptualizirana, dok nastavak donosi neku vrstu rasutog tereta. Utoliko između prvog (opsežnijeg) i drugog dijela postoji osjetan disbalans. Naslovni ciklus opravdano je smješten na početak, a njegov osnovni postupak, strukturno najzanimljiviji u knjizi, u tragovima je prisutan do njezinog kraja. Riječ je o uspjeloj primjeni matematičkog koncepta permutacije, zamjene mjesta elemenata nekog skupa, koji na stihovnoj ravni rezultira donekle kontroliranim, dogovorenim susretom legendarnoga Lautréamontovog kišobrana i šivaće mašine na operacionom stolu, postižući rekombinacijom i izmještanjem začudne semantičke efekte, ali i tvoreći specifičan stilem. Tekstom dominiraju tamni motivi, prizori logora, propasti, ništenja, smrti, kroz koje se ipak probija neuhvatljiva, ali sveprisutna ideja slobode. Ostat će također prisutni strateški smješteni prizori razrušenoga društva u kojem se praćaka naša svakodnevica – gaca se po mrvicama tradicionalnog hrvatskog kolača / savijače od stida posute ponosom u prahu. Pjesme su uglavnom dugog i vrlo dugog, kumulativnog stiha, interpunkcije oslobođene točaka, uz popriličan broj dinamizirajućih imperativa i mjestimice zaigranu ritmičko/zvučnu organizaciju: neprskano voće / prirodne grudi / ječam u čaši / opet smo povraćali / je li, / slijepe ulice uvijek su te privlačile.

Pjesme iz ciklusa ‘Infinitiv’ počinju glagolima u naznačenome obliku – sjesti, progutati, zakoračiti, povući… Stih i sami sastavci nešto su kraći, čitaju se uslijed ovog gramatičkog ubrzanja brzo i taksativno te se međusobno asocijativno uvezuju; kraj jednog može djelovati kao okidač idućeg, njegov inicijalni glagol kao vrsta razrješilice iz koje kreće napetost nove fraze. Nesvršenost glagolske radnje suočava se, gotovo jednači s nesavršenošću, podvlači se nečistoća procesa, što opet na neki način upućuje na otpočetka prisutno, temeljito no besmisleno savršenstvo smrti. Tematski se fokus i homogenizirajući formalni elementi prema kraju knjige rasipaju, pa do izražaja jače dolaze slabiji aspekti rukopisa. Primjerice, problem motiva ili tretmana motiva koji iskaču iz registra pjesme te odlaze u smjeru slatkastog ili pak suviše razigranog, povremeni problemi sa zaokruživanjem sastavaka odnosno poentiranjem ili odbjeglom metaforikom (dugmadi bujajućeg svemira) te općenitim (pre)obiljem teksta koje mjestimice može rezultirati zamorom i monotonijom. Pažnju nam je, ipak, usmjeriti na niz intrigantnih, dobro zamišljenih i izvedenih pjesama i upečatljivih stihova, neki od kojih ostaju zvoniti zlogukom opomenom: zrno po zrno pogača, riječ po riječ lomača.

1/1