>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Ritam i aritmija

Nenad Đurić, ‘Oaza pod kišobranom’, Mehmed Begić, ‘Opasan čovjek’, Mustafa Zvizdić, ‘Praški metro’ (svi: Buybook, Sarajevo, 2016) i Uroš Bojanović, ‘Sam u vodi’ (Partizanska knjiga, Kikinda, 2017): Čitalački slalom između pesničkih zbirki četvorice bosanskohercegovačkih autora

Kvartet je dobra figura – slučajna selekcija koja je omogućila da se uspostave i umnože sinapse između pesničkih zbirki i pojedinačnih pesama koje ih čine, međusobno i unakrsno. Raznoglasje ovog ‘kvarteta’ očekivano je i logično vodi u kakofoniju. Ipak, mesto razlike u isto je vreme i mesto privida.

U gorčini bezizlaza dotakla su se ‘muziciranja’ Nenada Đurića (1970, Sarajevo) i Uroša Bojanovića (1991, Teslić), u kratkotrajnoj eteričnosti iskoraka, egzilantskog ili turističkog, naporedo su odjeknule ‘solističke deonice’ evokacija Mehmeda Begića (1977, Čapljina) i Mustafe Zvizdića (1970, Sarajevo).

Ipak, biće poezije izvire iz neuporedivosti. Đurićeva ‘Oaza pod kišobranom’, zapravo njeno prvo poglavlje, čin je eksplozije poezije, bizaran i nepredvidljiv, odiozan i odbojan, rasula se utroba ideje poezije, njene visoke i niske pesničke forme, govorni i ulični jezik umešan sa psovkama, prozno-publicističkim oblicima i dramskim dijalozima. Begićev ‘Opasan čovjek’ opasan je narativnošću, iscrpljen lirskom mantrom neprestanih ispovednih samoiskazivanja koja se istiskuju od Berlina i kineske četvrti u Barseloni do zemalja Latinske Amerike. Zvizdićev ‘Praški metro’ mozaička minijatura igrivog duha na putu, diskretne nostalgije i oneobičenih predratnih reminiscencija. Bojanovićeva zbirka ‘Sam u vodi’ kao cinična vivisekcija mirnodopske postapokaliptične hibernacije i ravnodušno klizanje po ivici egzistencije.

Ono što je za Đurića burleska, trijumfalni, orgijastički pir nad jamom novije istorije, kod Bojanovića je tek aseptična praznina bez sećanja, ravnodušnost percepcije bez rugalačko-rebelijanskog kontrapunkta. Ono što je za Zvizdića heuristika humora, sentimentalno lekovita, nepretenciozno samosvrhovita, još uvek ispunjena verom u smisao forme i postupka, za Begića je beskrajni melički svitak, scriptura continua obraćanja odsutnoj a bliskoj, zazvanoj a nepotpunoj, gde je urbano-geografski milje promenljivi scenski dekor neprekidne monodrame sa virtualnim sagovornikom.

Teško će se naći adekvatan forenzičar-esteta koji će uživati u grafičkom haosu prvog poglavlja ‘Oaze pod kišobranom’, kao govoru traume per se, kao antipoeziji i kriku koji ne zazire od začuđenosti distance i poruge, kao što će se teško naći mejnstrim selektor/ka koji će se usuditi da (anti)poemu ‘San baba Melanije (Otrov iz Stevine pečurke)’, ‘perverznu autošovinističku’ grotesku, uronjenu u jezu narodnog predanja, uvrsti u kakvu antologiju kao pesničku alegoriju o poreklu i uzrocima srpske odgovornosti za ratna nedela 1990-ih.

Efektna jednostavnost očuđenja pleni u prizorima iz ‘Praškog metroa’. Posebno pogled unatrag, 20 godina unatrag, očima na čijim zenicama je očvrsla skrama obnovljenih ruina i nezaceljenih ožiljaka, kada se rodnim gradom, ‘S komadom zida u rukama’ hodi ‘Kao Bušman na kraju poznatog sveta’, u polusnu od poratne istine sa kojom se intima nikad nije saživela. Dvadesetogodišnji period posle kojeg se izgnanik dočepao Itake, i verne ljube, i trona, za koji onaj koji se priseća veruje ‘Da mjesta za egzekuciju/ Ponovo postanu/ Mjesta tvog djetinjstva’.

Šta je poezija, šta je melodijsko ušće ovog BiH-kvarteta? Ispreturana tradicija i niti kontinuiteta, samozaljubljena naracija, defetizam bez provokacije, poniranje u ponor, prizivanje. Nije forma postala nemoćna, koliko je balast stvarnosti postala težina svoda koja je skršila kičmu Atlasu. Ako najbolja poezija nastaje iz tuge, ‘u sljedećoj prilici (bi) trebalo/ Što više granata/ Dovući na ovaj/ Naš zasluženi’ (entitet), veli kinik iz Dodiklenda. I ‘Usnio sam kako Latinska Amerika/ opet vjeruje u utopiju/ i da je svima jasno kako raj ne postoji’, veli snevač na putu.

Između granata (koje strpljivo čekaju na nove distributere) i utopije (u koje treba iznova poverovati).

1/1