Novosti

Kultura

Književna kritika: Rupa na cipeli

Gyula Krúdy, ‘Crvena poštanska kočija’ (s mađarskoga prevela Kristina Katalinić; Disput, Zagreb 2016): Veliki mađarski modernistički roman, iza kojeg se krije neprimjereno živopisna društvena kronika stare Pešte

Cjjfa3gwi70uzk87kqdctwn4968

Red šampanjca, red ljubavnih jada

Pita urednik Gyulu Krúdyja što će biti tema njegova novog romana, a Krúdy odgovara: ‘Sve što je meni drago i sve o čemu nisam pisao jer nisam smio pisati…’ Urednik Heta, časopisa za književnost i društveno-politička pitanja što je izlazio u Budimpešti krajem 19. i početkom 20. stoljeća, tu se mogao ozbiljno zabrinuti. Krúdy je još nešto natuknuo o mislima ‘koje se rađaju u noćnoj samoći muškarca’, o mrtvima koji su ‘učinili dobru stvar kada su umaknuli iz grada’, o glumicama, pravim i lažnim kurtizanama, o djeci koja odrastaju u kavani, o ‘blagim samoubilačkim planovima’, na kraju i o ženi koja je na noćnoj audijenciji rekla ‘iznenađena sam što se muškarci još mogu ženiti kada sam ja jedina poštena žena u Budimpešti’, a čiji je zanat bio baš to da ‘ljubav sije i žanje’… Urednik je ‘dopustio’ novinaru, književniku i možda prije svega velebnom skribomanu, da napiše (i objavi u nastavcima časopisa) ‘roman po svojoj volji’ – i tako se pojavila ‘Crvena poštanska kočija’. Veliki mađarski modernistički roman, iza kojeg se krije neprimjereno živopisna društvena kronika stare Pešte.

Nives Celzijus je u ‘Goloj istini’ imala red šampanjca, red silovanja, a Krúdy ima red šampanjca, red ljubavnih jada, kako onih frivolnih, tako i onih teških. ‘Crvenom poštanskom kočijom’ paradira, u karnevalskoj povorci, davno nestali svijet Pešte i Budima. Od neafirmiranih glumica, novinara, pjesnika i književnika, preko tajanstvenih aristokratskih kockara, neodoljivih srcolomaca i zanosnih gospođa (koje nazivaju sinovima svoje stasale štićenike), pa do suicidalnog kazališnog kritičara i publicista, kojeg je autor, kažu, skrojio prema vlastitom liku.

Gyula Krúdy, sin plemića i sluškinje, pisao je toliko da se dospio i obogatiti. Usput je stigao i lumpati, piti, noćiti u sumnjivim lokalima, spiskati bogatstvo na konjskim utrkama, dva puta se oženiti, imati četvero djece – da bi na kraju, nakon te divne životne šarade, umro u bolesti i neimaštini. Ukratko, drama u par riječi biografije. Val tog nesuspregnutog života prelio se i u ‘Crvenu poštansku kočiju’. A onda, eto, dobacio i do vrhunaca književnosti modernizma. Svoj romaneskni alter ego, novinara Rezedu, Krúdy predstavlja kao muškarca koji je hodao s rupom na cipeli, a jednom je, naslijedivši tisuću pengova, posjedovao dvanaest jahaćih konja. ‘Dakle više je toga u životu iskusio od prosječnih ljudi. No ipak… Puno su mudrije muškarce već u svoju ženu namamile ženske smicalice.’ Dodajući da gospodin Rezeda ‘nikada ne bi uspio smjestiti poljubac na ono mjesto ženskog zatiljka koje u ludilo može natjerati i opaticu što živi svetim životom’.

‘Crvena poštanska kočija’ nije vijest. Možda je izdavački događaj, ali kao vijest kasni čitave 103 godine. Noćni život Budimpešte sada ispunjavaju drugi ljudi. Pjesnika više nema. Njih su zamijenile zvijezde TV realityja. Umjesto krčmi i lokala sada su tu barovi i klubovi. I glazba se promijenila. Romski orkestri, što uokolo nosaju bas poput palog druga, sada zvuče pankerski, i vuku na Manua Chaoa. Ali svatko tko je proveo barem jednu noć u Budimpešti, u njenim barovima i klubovima, kod Gyule Krúdyja naći će poznat svijet. Isto tako, svatko tko će pročitati ‘Crvenu poštansku kočiju’, pa onda krenuti na sjever preko granice, u Budimpešti neće biti stranac. Prošli su ratovi… i stvari još i gore od ratova…, ali zvukovi koji se danas u večernjim satima počinju razlijegati Budimpeštom ostali su isti kao i oni o kojima je pisao Krúdy prije čitavog stoljeća.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više