>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: S čašom u ruci

Jack London: ‘John Barleycorn: Alkoholni memoari’ (s engleskoga preveo Domagoj Čavrak, Šareni dućan, Koprivnica 2019): Knjiga zanosno povezuje alkohol s idejom mačizma i intenzivnog, velikog života

Autobiografsku knjigu ‘John Barleycorn: Alkoholni memoari’ Jack London je napisao kao svoj glas za prohibiciju. I to je jasno rečeno na nekoliko mjesta u knjizi, uključujući sam početak i završni zaključak. No opet, možda valja tu namjeru naglasiti. Jer ‘Alkoholni memoari’ govore i nešto drugo. Kao petnaestogodišnjak Jack London želio je živjeti, želio je pustolovinu, ploviti morima, pridružiti se kradljivcima kamenica. A tamo gdje je bilo obećanje života, tamo gdje se život pojavljivao u svoj svojoj veličini, tamo je bio i alkohol; mr. John Barleycorn. ‘…neka me Nebo zaštiti’, vapio je mladi pustolov, ‘od suviše prosječnih ljudi muškog spola koji nisu dobri momci, onih koji su hladna srca i hladne glave, koji ne puše, ne piju, niti psuju, niti čine išta smiono, prezrivo, nedozvoljeno, jer u njihovim nejakim tijelima nikada nije bilo komešanja ni pobude života dobrano onkraj njihovih granica da budu vražji i smioni.’

Mladi je tinejdžer one koji ‘žare i pale putovima pustolovina’, one koji ‘ljube poput ludih ljubavnika Božjih’, nalazio na dokovima, na brodovima, u krčmama, među mornarima i divljom djecom, koja su divlje živjela i još divljije pila. ‘Nastojao sam putovati ili lutati s najživljima, najgorljivijim tipovima, i upravo su ti živi, gorljivi, bili oni koji su najviše pili. Oni su bili druželjubiviji ljudi, spremniji riskirati, samostalniji.’

Ali John Barleycorn demon je koji se ne opire zakonima prirode. On je pratitelj veličine, on diže u visinu, ali i baca u ponor. Želja za životom, uzbuđenjem u ekscesu, vodit će Jacka Londona od mladog pustolova koji govori ‘ustaljenom, uštogljenom, običnom svijetu da sve može objesiti mačku o rep’, do slavnog pisca kojem se raspored dana vrti oko podnevnih i poslijepodnevnih koktela, večernjih druženja uz viski s ledom. Na kraju, piće, dva ili tri bilo je potrebno da bi zaspao: i piće je bilo potrebno da bi mogao doručkovati. I u tome više nije bilo veličine. Osim možda u potonuću. ‘Odisao sam i sjajio divnim vatrama alkohola. To se čudovište hranilo vlastitim žarom i utoliko jače gorjelo.’

Američki Senat prohibiciju je ratificirao početkom 1919., a na snagu je nastupila godinu dana kasnije. Jack London nije dočekao taj dan: umro je 22. studenoga 1916. na verandi svog doma, po nekima zbog ovisnosti o morfiju i posljedica alkoholizma, po mrtvozorniku zbog polaganog zatajenja bubrega. Svoju autobiografsku priču o životu s alkoholom završio je šest godina ranije autorskim monologom, sjetnim sjećanjima na venecijanske noći, londonski East End i Buenos Aires, plaže Waikiki i odlučujuću bitku Američko-španjolskog rata: sve mjesta i vremena u kojima je pio. Pa zaključuje: ‘S čašom u ruci! Ta je rečenica uistinu magična… Volim vesele nalete mudrosti, srdačne smjehove, duboke glasove muškaraca kada, s čašom u ruci, zaborave na vanjski svijet i opiju se zabavom i ludorijama srca koje ubrzano kuca.’

Zaključimo i mi: uz ovakvog zagovornika nije čudo da je prohibicija propala. ‘John Barleycorn’ ozbiljna je knjiga o alkoholizmu, koja sasvim zanosno povezuje alkohol s idejom mačizma i idealom beskompromisnog, intenzivnog, velikog života.

1/1