Nakon nedavnih preranih odlazaka Tomaža Šalamuna i Aleša Debeljaka – neumornih motora koji su malo ali dinamično slovensko pjesničko polje tjerali da se neprestano preosmišljava povezujući ga i suočavajući s tekovinama najaktualnijih svjetskih pjesničkih gibanja – pjesnik, esejist, prozni pisac i prevoditelj Aleš Šteger (1973.), čini se, pretendira na sličnu socioknjiževnu ulogu. Njegovo je ime posljednjih godina postalo neizbježno u križaljkama najznačajnijih reprezentacijskih kanala suvremenog Parnasa, a njegove se prijevodne bibliografije ne bi postidjeli ni neki mnogo razvikaniji autori. U Hrvatskoj su do sada, u izdanju Meandra, objavljene dvije prozne knjige te zbirka ‘Protuberance’ (2003.). Masivno, decentno ilustrirano Frakturino izdanje, uz pogovor Roka Benčina, na tristo stranica u jednom tomu donosi pretposljednje dvije Štegerove knjige stihova, izvorno objavljene 2005. i 2010. godine, pokrivajući tako kompletno desetljeće njegovog pjesničkog rada. Iako poetički i formalno prilično različite – sugeriraju to i sami naslovi – knjige predstavljaju svojevrstan diptih, te ih integralno izdanje ne opterećuje.
Šteger je sklon okruglim brojevima i simetričnim kompozicijama. ‘Knjiga stvari’ sastoji se tako od sedam numeriranih ciklusa s po sedam pjesama, a dekadsko zaokruženje donosi uvodna pjesma ‘A’. U kombinaciji s epigramom prenesenim iz ‘Rječnika slovenskog književnog jezika’ koji joj neposredno prethodi, a glasi ‘za svaku stvar ne postoji riječ’, ona donosi svojevrstan kondenzat idejnog fona knjige, predstavljajući istovremeno pokaznu vježbu dominantnih tekstualnih strategija i postupaka. Što je dakle za Štegera apostrofirana ‘stvar’? Ona, već je pri pogledu na naslove pjesama jasno, ne samo da nadilazi kategoriju predmeta, ne podrazumijeva stvarima pretpostavljenu neživost, već – sjetimo se spomenutoga A – ne pretpostavlja ni imanentnu im i razlikovno nužnu materijalnost. Uz ‘standardne’, uporabne stvari knjigom tako defiliraju i životinje, biljke, koncepti. Štegerovi se stihovi napinju upravo između riječi i stvari: oni, neokantovski, ne pretendiraju na spoznaju stvari po sebi, no nemaju ni puno povjerenje u jezik kao organon svijesti koja bi za istu trebala biti jedina nadležna. Ovdje na scenu stupa poetsko – poezija se uspostavlja kao most preko poraza jezika; pjesnička riječ, kako u spisu ‘Kriza stiha’ postulira Mallarmé, nadomješta njegovu nedostatnost. Tišina stvari upletena je nepovratno u rezonancu pjesničkog jezika – one nisu teme pjesama, već neka vrsta pokrenutoga pokretača: njihova je jedina (ne)opipljiva stvarnost ona jezika pjesme. Rezultat je intrigantan, paraenciklopedijski lirski katalog, jedan od upečatljivijih u suvremenoj slovenskoj lirici.
‘Knjiga tijela’ donosi tri puta dvadeset i pet neimenovanih pjesama, u ciklusima naslovljenim ‘To’, ‘Tamo’ i ‘Tada’. Posvećena je Danetu Zajcu, a u nju nas uvodi citat iz Celanova ‘Meridijana’. Egzistencijalna os ovdje je još izraženija nego u prethodnici – tijela, koja su također samo rubno i samo katkada ona fizička – prostor su eshatološke spekulacije, usmjerena su zemlji, pepelu, prašini, ili njihovim nematerijalnim analogonima, jezičnim krhotinama s rubova komunikacijskog procesa. Uvodni i zaključni ciklus i formalno su usmjereni na spomenuto rastvaranje. Do paroksizma to je dovedeno u završnici koja, u stihovima razloženim na čestice, zamuckivanje, nerijetko na riječ samu, skicira rasap subjekta u specifičnoj, rubno dijalektičkoj napetosti između kauzalnosti i kazualnosti. Za razliku od središnjeg, nosivog ciklusa zbirke, estetski je učinak ove dekonstrukcije mjestimice primjetno slabiji. Potonji ipak donosi masivne, guste pjesme gotovo proznog ritma i sloga, najčešće u pet strofa/pasusa, koji vješto, u svojevrsnoj prostor-vremenskoj parataksi, spajaju živopisne putositnice, asocijativnu naraciju i zrelu metaforu s naplavinama kulturno-umjetničkih referenci i varijacija. Šteger se, što je u slovenskom pjesništvu, uostalom, već neka vrsta tradicije, ne libi ni pokušaja stihovnog utemeljenja vlastitog plemena. U pjesmi posvećenoj kozolecu, landmarku slovenskog ruralnog krajolika i jednoj od njegovih simboličkih okosnica, uspijeva mu to neobično lucidno: Ali samo je Slovenac mogao sagraditi / zatvor usred otvorena krajolika, / rešetku koja dijeli stvoreno: / sjedne strane hipokrizija, / s druge kronična upala prostate.
