>

novosti logo

Kultura Kultura

Književna kritika: Superiornost nad zlom

Ernő Szép, ‘Ljudski zadah’ (s mađarskoga prevela Kristina Peternai Andrić, Disput, Zagreb 2019): Podijeljena u niz manjih poglavlja, Szépova proza otkriva talentiranog reportera i maničnog detaljista

Ernő Szép mađarski je pjesnik, prozaik, dramatičar i novinar. Rođen 1884. u današnjoj Ukrajini, već se 1902. javlja pjesmama. Suradnik je uglednog književnog magazina ‘Nyugat’ (‘Zapad’), njegovu poeziju hvale Endre Ady, Dezső Kosztolányi i Árpád Tóth. U Prvom svjetskom ratu dragovoljac na srpskoj fronti i dopisnik lista ‘Est’ (‘Večer’). Između dva rata piše novele i nekoliko romana, među kojima se izdvaja ‘Ljubičasti bagrem’. Mnogo radi za kazalište. Impresionist, značajan autor mađarske moderne, priznat pisac. Trideset i tri godine živi na Margitinom otoku u središtu Budimpešte. U nedjelju, 19. ožujka 1944. prisilno je preseljen. Tog dana Adolf Eichmann započinje deportacije stotina tisuća mađarskih Židova u Auschwitz. Szép narednih mjeseci živi sa svojim sestrama u Bratislavskoj ulici, u stanu koji dijele s još dvije obitelji. U listopadu Nijemci na vlast dovode fašističke Strelaste križeve Ferenca Szálasija. Šestog dana Szálasijeva režima, 20. listopada, Szép je u dobi od šezdeset godina deportiran na trotjedno prisilno kopanje rovova. Ernő Szép je, naime, Židov. Svoja iskustva opisao je na otprilike stotinu i dvadeset stranica u memoarskom djelu ‘Ljudski zadah’, čiji prijevod je nedavno objavio zagrebački Disput.

Podijeljena u niz manjih poglavlja, Szépova proza otkriva talentiranog reportera i maničnog detaljista. Žene se u nakrcanim stanovima pudraju ‘mačjom profinjenošću’; Židovi benzinom čiste svoje zvijezde i biraju nijansu žute ovisno o tome koja im bolje pristaje uz odjeću; igraju se šah i remi te skriva otrov za slučaj nužde, iščekuje se izvještaj susjeda koji ima radio i na mapama opsesivno prati napredovanje Sovjeta, na krovovima se sunča, a tijekom bombardiranja se, za razliku od pasa, mačke ‘dobro zabavljaju’: Szépovi živi opisi stvaraju čitav film. Autor skicira male groteske, stan u kojem žena štrajka glađu jer njeni roditelji ne žele davati hranu njenom siromašnom mužu ili drugi u kojem prisilno zajedno žive ljubomorni muškarac, njegova bivša žena i njen novi ljubavnik: ‘Pa to je gotov roman, zar ne, prijatelju? Oh, u koliko zgrada, u koliko stanova, gori sličan pakao?! Čovjeku nužno padnu na pamet Mauriac ili Céline.’

Pisac bilježi klasne razlike među deportiranima – ‘na svijetu postoje samo dvije nacije, dvije rase, dvije religije: bogati i siromašni’, psihološki uvjerljivo objašnjava postojanje antisemitskih Židova, donosi golu materijalnost svakodnevice: od robovskog rada lopatom i sitnog potkradanja među zarobljenicima, preko pljačke, premlaćivanja i ubijanja preslabih za kopanje, do muka bezubih zatočenika s tvrdim kruhom, polucija, gladi i umiranja ljudi naguranih kao sardine na tavanu tvornice cigli. Na stranu rasprave o tome mogu li nam svjedoci opisati povijest ‘onako kako se zaista zbila’, ‘Ljudski zadah’ nadrasta izvještaj i prelazi u ozbiljnu književnost. Snaga Szépova teksta proizlazi iz toga što on užas realnosti opisuje dječjom zaigranošću i tankoćutnim humorom. Postrojeni Židovi stoje ‘pozorno kao mali izviđači’, zarobljenicima brade ‘lijepo rastu: neke su nalikovale na onu Henrika IV, druge su bile sličnije Kristovoj’. U ovoj bajci o holokaustu i psi ‘zavijaju antisemitski’, a crna stabla motre ‘kao SS-vojnici’. Dok sustanari u zgradi nisu skloni određenoj personi, zato što taj pojedinac širi neutemeljene optimistične vijesti, autoru se sviđa ‘čovjek koji sanja u ime svojih bližnjih (…) budućnost govori kroz usta mašte’. Veliki reporter, čini se, mora posjedovati barem nešto pjesničkih sposobnosti: Szépov pogled dubi stvarnost, pretvarajući životne banalnosti u itekako zanimljiv tekst.

Poput mališana koji ‘nisu mogli ozbiljno shvatiti antisemitizam’, ni autor ne može vjerovati u plinske komore. Istovremeno on je izuzetno znatiželjan ‘da vidi, čuje i spozna cijeli svijet (…) ne bih progutao otrov čak ni kako bih izbjegao plinsku komoru’. Estet koji iscrpljen marševima priželjkuje da može recitirati de Mussetovu poeziju, vrijeme ‘na slobodi’ provodi zatvoren u kući jer ne želi sebe obilježiti zvijezdom – ‘mislio sam da ću umrijeti tako degradiran na razinu objekta’, dok za markantnog batinaša primjećuje da je ‘šteta što je njegova duša ostala uskraćena za ljepotu’. Nakon što dobije udarac u glavu, autoru je ‘komično što mene, šezdesetogodišnjaka, u glavu udara neki glupav mladac’.

Za ‘Ljudski zadah’ može se reći isto što je Mihály Babits napisao o Szépovoj poeziji – da njen autor ‘pripada onim umjetnicima koji u najtišem mogućem pianissimu pokore čovjeka. (…) Djelovanje je to tihoga, tužnog i osjetljivog bića koje je nekoć voljelo život, zatim je život zamrzilo, a sada ga gleda, iščuđava se, zabavlja i oduševljava njime’. Njegovo pisanje zahvaljujući finoj ironiji te elegantnom spoju okrutnosti i nježnosti postiže specifičnu kvalitetu i šarm, koje se može opisati i kao superiornost nad zlom.

1/1