>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Traume, proživljene i ispisane

‘Priručnik za spremačice’ (2017.): Premda se može kazati da je u 43 priče ispisano trauma za nekoliko života, proza Lucije Berlin fascinantni je filmski prikaz života jedne žene u suvremenoj, poslijeratnoj Americi

Drago mi je da sam prestala piti i prije nego što sam se doselila u Boulder, ispovijeda u priči ‘502’ naratorica Lucije Berlin. ‘To je prvo od svih mjesta gdje sam živjela koje nema prodavaonicu pića na svakom uglu. Čak ni u Safewayu ne prodaju alkohol - naravno, ni nedjeljom. Imaju samo nekoliko trgovina alkoholnih pića, i to uglavnom izvan grada, pa ako si neki stari cuger koji se sav trese, a još i pada snijeg, neka ti se Bog smiluje…’ S druge strane, kaže naratorica, ‘najbolji grad je Albuquerque, gdje prodavaonice pića imaju izloge u koje ulaziš autom, tako da čak ne moraš svući pidžamu’.

Boulder i Albuquerque za alkoholičare, detoks (ali i retoks), DT i anonimni alkoholičari, neke su od tema priča Lucije Berlin (1936-2004). Njena zbirka izabranih priča, objavljena 2015., mogla je nositi naslov ‘Priručnik za alkoholičare’. No naslovljena je ‘Priručnik za spremačice’ (prijevod: Vjera Balen-Heidl, Oceanmore, Zagreb). Jer u jednom razdoblju života Lucia Berlin je radila i kao spremačica. Uz to je bila majka četvero sinova, triput se udavala, živjela širom Amerike, Sjeverne i Južne, radila kao predavačica španjolskog, u hitnoj službi, na telefonskoj centrali, većinu života pisala… a dobar dio života bila i alkoholičarka.

Prvu zbirku priča Lucia Berlin objavila je tek 1981., a najviđenije zbirke objavljuje devedesetih. Iako poznata i priznata u književnim krugovima, pravo priznanje stiglo je tek posthumno. S najmanje jedanaest dugih godina zakašnjenja. Zbirka njenih izabranih priča ‘Priručnik za spremačice’, s predgovorom Lydie Davis, u izdanju Farrara, Strausa i Girouxa, dobitnica je California Book Awarda, finalistica Kirkus Prizea, te naslov s liste najboljih knjiga godine prema New York Timesu. Kritika je suglasna, Lucia Berlin velikan je američke književnosti u tri kategorije: ženskoj kratkoj priči, kratkoj priči općenito i poslijeratnoj prozi općenito. Dodajmo tome i nekoliko zrnaca misterije. Njene kratke priče duboko su ukorijenjene u tradiciju američke kratke priče – od Flannery O’Connor, preko Raymonda Carvera, do Lydie Davis – pa je pravi misterij kako Berlin nije pravovremeno prepoznata i adekvatno valorizirana.

Kroz izabrane 43 priče (polovinu svih koje je napisala) može se pratiti dramatičan život Lucije Berlin. Poveznica između biografije i proze sasvim je jasna. Iz priče u priču ponavljaju se toponimi, imena (uključujući protagonisticu Lou, L. B. i sl.), poslovi, obiteljske situacije… koje se provlače i kroz biografiju autorice. U središtu su traume odrastanja, obiteljske traume, traume alkoholizma. Ili jednom riječju – traume. S njima je Lucia Berlin kod kuće. Forma je pronađena u američkoj kratkoj priči, sadržaj u raznim traumatizirajućim životnim situacijama. I premda se može kazati da je u 43 priče ispisano trauma za nekoliko života, proza Lucije Berlin fascinantni je filmski prikaz života jedne žene u suvremenoj, poslijeratnoj Americi.

Protagonistica se udaje mlada, jer to su konzervativne pedesete, brzo rađa djecu, ali zatim slijedi tipičan niz razvoda, serijskih brakova, izvanbračnih veza, još djece, bračne i izvanbračne, sve tipično za šezdesete, da bi se sedamdesetih i osamdesetih život pretvorio u niz raznih niskoplaćenih poslova i borbu s alkoholizmom, a devedesetih u borbu sa skoliozom dijagnosticiranom još u djetinjstvu i s njome povezanim bolestima.

Imenom, Lucia Berlin. Niti jedan američki autor u XX. stoljeću, pogotovo ne muški, nije toliko pio, tako burno živio i tako dobro pisao – a za sve to tako malo priznanja za života dobio.

1/1