>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Tridesete kao ključ

Ödön von Horváth, ‘Mladež bez Boga’ (s njemačkoga preveo Dubravko Torjanac, Disput i HFD, Zagreb 2019): Jesu li desete nove tridesete? Pišu li se u školama zadaćnice ‘zašto trebamo Zid’ i ‘zašto trebamo Granicu’?

Pitanje je glasilo: ‘Zašto Njemačka mora imati kolonije?’ Tema školske zadaćnice bila je dio programa NSDAP-a još od dvadesetih. Učenik B odgovorio je ‘trebamo kolonije jer nam trebaju mnoge sirovine za našu visokorazvijenu industriju’. Točan odgovor. I učenik N je ispravno odgovorio: ‘Svi crnci su prefrigani, kukavički i lijeni!’ Učitelj će uz rečenicu N staviti opasku: ‘Besmisleno uopćavanje!’ No ubrzo će učenik i njegov otac pozvati gimnazijskog učitelja na red zbog njegove neprimjerene opaske i u razredu proklamirane ideje da su i crnci ljudi. Jedna takva misao sabotaža je domovine: otrov humanih budalaština koji ne smije ući u nedužne dječje duše! Povjerljiva okružnica 5679u/33, o bojnom cilju njemačkih škola, zahtijevala je da djecu treba udaljavati od svega što bi moglo utjecati na njihovu buduću vojnu spremnost. A rečenicu o crncima formulirao je nitko drugi do Julius Streicher u svom govoru Hitlerovoj mladeži 1935. godine.

Kada su bijeli američki muškarci glas svoje frustracije pronašli u Trumpu, desete godine proglašene su novim tridesetima. U desetljeću koje je bilo majka fašizma traže se poveznice s današnjom ksenofobijom, nacionalizmom i karikaturalnim vođama. Tridesete su ključ. A jednim od ključeva tridesetih Herman Hesse i Thomas Mann smatrali su roman Ödöna von Horvátha ‘Mladež bez Boga’. Naš Ödön (rođen na Sušaku, prvi put preveden u Feralu: ‘Vječni malograđanin. Dijete našega vremena’) ‘Mladež bez Boga’ završio je u Salzburgu i objavio nekoliko mjeseci prije Anschlussa. Na dan pripojenja Austrije Njemačkoj bježi u Budimpeštu i potom preko Jugoslavije, Italije i Švicarske u Pariz. ‘Mladež bez Boga’, za koju je Hesse rekao da ‘presijeca današnje moralno stanje svijeta’, a Mann je proglasio ‘najboljom knjigom koja je posljednjih godina napisana’, Gestapo već iste godine stavlja na popis štetnih i nepoželjnih književnih djela.

Nakon svoje opaske o crncima učitelj će dobiti nadimak Crnac i ubrzo završiti na crnoj listi režima. U naopakom svijetu Trećeg Reicha liječnici su sudjelovali u programima ubijanja bolesnih, vatrogasci nisu gasili goruće sinagoge, suci su odbacili zakon, odvjetnici branjenike, a učitelji nisu pripremali djecu za život nego za smrt. Crnac će se izvući. Kada režim iskoristi priliku da mu zabrani ulazak u školu, učitelj će otići kao misionar u Afriku – podučavati crnce. I Ödönov kraj imat će natruhu ironije: umaknut će nacistima, ali će ga ubrzo potom u Parizu usmrtiti otpala grana. Njegovi romani ostat će nam kao povijesni dokument i antifašistička lektira: džepne svjetiljke za povratak kući kroz šumu.

Povijesni obrasci mutiraju, ali još uvijek smo u historijskom ciklusu koji je započeo Prvim svjetskim ratom. Fašisti s neobičnim frizurama kažu: budućnost opet pripada patriotima. Jesu li desete tridesete? Pišu li se u školama zadaćnice ‘zašto trebamo Zid’ i ‘zašto trebamo Granicu’? Vidi li se načelni problem u humaniziranju migranata? Govorimo o fašističkom potencijalu suvremenog društva i njegovoj institucionalizaciji. Govorimo o von Horváthu: njegova ‘Mladež bez Boga’ historijska je noćna mora takve institucionalizacije.

1/1