Vijesti iz Bagdada posljednjih su godina reducirane na bombaše samoubojice. Kratke agencijske vijesti donose samo bazične informacije. Eksplozija bombe, na tržnici, po dolasku hitne pomoći i okupljanju znatiželjnika popraćena drugom eksplozijom, toliko-i-toliko mrtvih, ranjenih, sektaški rat eskalira, sve u ciglih dvadesetak sekundi emitiranja, sve podloženo generičkom slikom krvlju zatamnjenih košulja, prašinom prekrivenih lica, ulica u metežu. Hassan Blasim, arapski pisac, rođen u Bagdadu 1973., javlja se upravo iz te kaše mesa i vatre, blata, metala i građevinskog materijala.
U zbirci ‘Irački Krist i druge priče’ (izvorno objavljenoj na arapskom 2013.) Blasim piše o ljudima koji su čekali u redu ispred radiopostaje da bi sudjelovali u natječaju emisije ‘Njihove priče njihovim glasom’. Natječaj je privukao zainteresirane iz cijele zemlje. Masa je zatvorila glavnu ulicu, intervenirala je i policija, a ljudi su se bojali da se u gomilu ne uvuče bombaš samoubojica. Za čovjeka bez ruku, s bradom do struka, koji je stajao poput grčkog kipa, govorilo se da ima pobjedničku priču. Prijavio je susjeda da trguje ukradenim umjetninama, a susjed je povukao veze, policija je uputila Amerikancima informaciju da je čovjekova kuća skrovište Al-Kaide, i ubrzo su mu u zračnom napadu ubijeni žena, četvero djece i stara majka. On je preživio, izgubivši razum i obje ruke, i sada je, eto, jedan od favorita natječaja. No bilo je i onih koji su odmahivali na njegovu priču. Starica blizu devedesete mrmljala je: ‘To je njima priča? Od moje bi i kamen proplakao.’
Djelatnik radija pokušao je objasniti da najbolja priča ne mora biti ona najstrašnija ili najtužnija, ali gomila ga nije slušala. Znali su što je priča. I kakva mora biti najbolja. I Hassan Blasim zna što je priča. I kakva mora biti ona o Bagdadu i Iraku. Najstrašnija i najtužnija. Groteskna. Sarkastična. Na granici mitomanije, i preko granice kad treba… I nikako ne bez seksa.
Blasim je emigrirao u Finsku 2004. kao redatelj, student bagdadske Akademije filmskih umjetnosti i autor filma ‘Wounded Camera’, snimljenog pod pseudonimom u Kurdistanu. U Evropi, filmaš u bijegu postao je pisac: od svih filmadžijskih sprava i suradnika, kamere, reflektora, montažnog stola, producenta, statista sa zadatkom… ostala mu je samo olovka (tj. Word program). Godine 2009. objavljuje zbirku ‘The Madman of Freedom Square’, a 2013. i zbirku ‘Irački Krist’ za koju dobiva nagradu Independenta kao prvi nagrađeni arapski pisac. Blasim piše na arapskom, koji se prevodi na engleski, a onda objavljuje i na arapskom. ‘The Madman of Freedom Square’ 2012. izlazi na arapskom, u ‘žestoko cenzuriranoj verziji’, i odmah po objavljivanju biva zabranjen u Jordanu.
Posrijedi su, naravno, dnevna politika i cenzorski problemi koje ona stvara, ali i seks upada u oči. Nema to veze sa sedamdeset djevica koje papke s eksplozivom oko struka čekaju u raju. Blasimov Irak živi između ‘zvuka zrakoplova i ljuljanja kreveta, između poljupca i šrapnela, između mirisa baruta i mirisa ženine stidnice’. Na djelu je posvemašnja seksualizacija Iraka: braka, prostitucije, homoseksualnosti, seksualnog nasilja. Na pitanje je li za vladu ili oporbu, jedan starac odgovara: ‘Ja sam za pičku tvoje majke.’ Eto… Naravno, Blasim sjedi na Zapadu i piše za zapadnu publiku. Irak je samo put kojim sa Zapada ide na Zapad. Netko bi tu mogao naći i slabo mjesto ‘Iračkog Krista’. No ovo je proza koja udara po kostima. Zbornik ‘najstrašnijih i najtužnijih’ iračkih priča. I također vrlo bitno: produbljenje agencijskih vijesti iz Iraka, u literarnom, 3D IMAX formatu.