Nakon što smo se na ovome mjestu pozabavili ‘Knjigom žalbe’ Ivice Ivaniševića, razmotrimo i roman koji je s njom podijelio nagradu V.B.Z.-a i Tisak Medije za najbolji neobjavljeni rukopis u 2016. godini: ‘Specijalnu potrebu’ Lade Vukić. Za razliku od Ivaniševića, produktivnog i afirmiranog novinskog i književnog autora, pedesettrogodišnja Vukić dosad se javljala tek pokojom kratkom pričom. Međutim, njihovi nagrađeni rukopisi međusobno si nalikuju u nekim ključnim aspektima: recimo, oba puno polažu na humor i oba, svaki na svoj način, pripovijedaju o književnosti. Potonji je aspekt kod Ivaniševića eksplicitniji, jer su njegovi junaci pisci, no utoliko što tematizira kratke spojeve između izrečenog i neizrečenog, između razumljivog i nerazumljivoga, kao i pitanja poput (ne)prirodnosti jezika – Vukić možda još i ambicioznije želi zahvatiti u književnost kao temu.
Protagonist i pripovjedač ‘Specijalne potrebe’ je Emil, dječak predpubertetske dobi kojeg osim poteškoća u kretanju muči i selektivni mutizam. On je obdaren sposobnošću sluha koja graniči sa supermoći, kao i rijetkim talentom za kreativno izražavanje plastelinom, koji zbog Emilove nesposobnosti za realističku reprezentaciju uglavnom ostaje neprepoznat. Emil i njegova samohrana majka moraju se boriti s nizom sistemskih prepreka – od situacije u neprilagođenoj školi do one na izrabljivačkom poslu – kao i sa svakodnevnim nerazumijevanjem, diskriminacijom i moraliziranjem sredine (u pitanju je veći grad u Hrvatskoj o čijoj lokaciji ne saznajemo puno). Roman obuhvaća razdoblje od posebno turbulentnih godinu dana u životu ovoga dvojca, razdoblje koje će rezultirati krupnim promjenama.
Pripovjedni iskaz u okosnici romana vrlo je umješno uprizoren: Emil od početka do kraja figurira kao zanimljiv pripovjedač i karizmatičan protagonist. Ništa slično, međutim, ne bi se moglo reći za ostale likove u romanu. Uzmimo za primjer lik dilera Momentalnog, koji ispočetka nastoji iskoristiti Emila, da bi mu ovaj zatim prirastao srcu: posrijedi je upadljivo plošna i nerazrađena varijacija arhetipa delinkventa zlatnoga srca, čiji dalmatinski idiom – jedini u romanu govori markirano! – djeluje gotovo kao pokušaj kompenzacije za manjak individualnosti. Dramska napetost u romanu uglavnom je na nivou, i doista je šteta što je likovi ne uspijevaju pratiti.
Ipak, možda najveću prepreku čitateljskom užitku predstavlja autoričina sklonost pretjeranom ekspliciranju i suvišnom tumačenju. Recimo, nakon Emilovog razmišljanja o značenju izraza ‘pasti u ne-svijet’, i zapitanosti nad time što bi uopće bio taj ‘ne-svijet’, Vukić ne može a da nam kroz majčina usta ne objasni da je zapravo riječ o padanju u nesvijest. Emilov specifični odnos prema jeziku nerijetko je posredovan ovakvim autorskim intervencijama – kao da autorica, baš poput Emilove okoline, nema povjerenja u njega, ali ni u čitateljicu/čitatelja. V.B.Z.-ova izdanja nagrađenih romana notorno su zbrzana i urednički nedorađena, no nije isključeno da bi spomenuti manir o(p)stao i da je knjiga duže ‘odležala’: višak tumačenja u našoj suvremenoj prozi predstavlja trend prije negoli eksces.
‘Specijalna potreba’ uvjerljivija je proza i uspjelija romaneskna cjelina negoli ‘Knjiga žalbe’. Ipak, i roman Lade Vukić odaje sličan dojam nedorađenosti i tjera nas da se zapitamo: nije li možda razlog što su dva romana podijelila nagradu taj što se nijedan nije posebno izdvajao? Ako je to slučaj, valja ustanoviti da, ukoliko bi primjerice V.B.Z.-ov žiri jedne godine odlučio ne dodijeliti nagradu, ni to ne bi bio kraj svijeta.
