>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Zaron u istočni lager

Gabriel Garcia Marquez, ‘Putovanje po Istočnoj Europi’ (sa španjolskoga prevela Gordana Tintor, V.B.Z., Zagreb 2018): Sivilo protjerano iz nekadašnjeg Istoka svjetluca poput majanskog blaga širom Marquezovih reportaža

Marquezu je prva slika Sovjetskog Saveza bilo mjesto Čop, udaljeno dva kilometra od granice s Čehoslovačkom. Željeznička stanica bila je ukrašena muralima golubice mira i plakatima s porukama sloge i prijateljstva na brojnim jezicima. Na ulazu s obje strane stajala su dva kipa tek prebojena srebrnim lakom recentnih kozmičkih putovanja: Lenjin i Staljin u prirodnoj veličini. Tu je bila i skupina ljudi koja se okupila oko kolica s osvježavajućim pićima – i oko jedne čaše. I tako, kao u narodnoj nabrajalici s jednom čašom i dvojicom vođa, golubicom mira i dva kilometra SSSR-a, započinje Marquezova reportaža o zemlji s 105 jezika, 200 milijuna stanovnika, bezbroj nacionalnosti i ukupno ‘22.400.000 četvornih kilometara bez ijednog oglasa za Coca-Colu’.

Gabo je vizu za Sovjetski Savez dobio u svojstvu delegata Svjetskog festivala mladih u Moskvi. Sveukupno jedan od njih 40.000. Pozivnicu je dobio kao mladi novinar i već objavljeni pisac, trenutačno u političkom egzilu u Evropi, poznat i kao pjevač, gitarist i bubnjar s pariških noćnih zabava. Sljedećih tjedana i mjeseci proputovati će kroz Berlin i Istočnu Njemačku, Prag i Čehoslovačku, Varšavu i Poljsku, Budimpeštu i Mađarsku (još uvijek izoliranu nakon ustanka iz 1956.), putujući vlakom ka mitskoj Moskvi s komadićem češlja – poklonom koji mu je na jednoj od željezničkih stanica gurnula u ruku neka starica što je stajala u masi koja je dočekivala delegate.

Godine 1957. Gabo se kao mladi Latinoamerikanac, u trapericama i raskopčanoj košulji, našao u pravo vrijeme na pravom mjestu: iza željezne zavjese koju je označavao crveno-bijeli stupić između dvije Njemačke. A upravo danas možda je pravo vrijeme za čitanje njegovih putopisa iz godine ‘Sputnika’. Marquezove reportaže živopisno su razotkrivale sivilo istočnog lagera i takozvani demokratski deficit narodnih demokracija koje je instalirao Staljin. ‘Putovanje po Istočnoj Europi’ mali je muzej slikovitih artefakata sakupljenih širom socijalističkog ‘heartlanda’: ruske čaše za sok, komadića češlja, najmanje poljske kovanice od kojih su se na crnom tržištu radili medaljoni s likom Djevice, najlonki s rupama na stopalima češke kabaretske pjevačice, njemačkog zahoda za veliku nuždu s taksimetrom, pa sve do mumija Staljina i Lenjina na Crvenom trgu, dopola prekrivenih, zbog čega Gabo nije mogao izbjeći sablastan dojam da se održava samo gornji dio tijela komunističkih svetaca.

U Moskvi još uvijek leži, barem polovica, barem jedne mumije. No sivilo se izgubilo s ulica Berlina, Praga i Varšave. Kada u Rigi ili Sofiji pitate domaćine gdje se još može vidjeti vrijeme socijalizma, duboko će se zamisliti. Gradska središta izložbe su na otvorenom novog doba, a u predgrađima usamljene lade na parkiralištima okružene su njemačkim i japanskim automobilima, dok sa stambenih osmerokatnica svijetle korejske reklame. Ali zato sivilo protjerano iz nekadašnjeg Istoka svjetluca poput majanskog blaga širom Marquezovih reportaža. Budući nobelovac zaronio je u svijet podmorja istočnog lagera da bi iz njega izronio razotkrivajuću istinu o režimima narodnih demokracija. Ali i važnije, da bi izronio ljude i artefakte iz svakodnevice jednog danas nestalog svijeta; i već tada se potvrdio kao ozbiljan pisac.

1/1