>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Dragan Jurak

Književna kritika: Žena s pticom

‘J kao jastreb’ (s engleskoga preveo Saša Drach; Profil, Zagreb, 2017): ‘Ludilo’ Helen Macdonald ludilo je osobe koja u divljoj ptici pronalazi zamjenu za gubitak oca, kćeri koja u ptici vidi simboliku neumrle duše

‘J kao jastreb’ publicistički je hit. Knjiga-događaj. Britanski i američki recenzenti ne nalaze odgovarajuće riječi hvale za prozu Helen Macdonald. Za njene poetske, meke, minuciozne opise jedne ptice. Za njene tople, emotivne opise druženja s mladom, kilogram teškom jastrebicom po imenu Mabel, kupljenom za osam stotina funti iz uzgajališta u Irskoj, neposredno nakon iznenadne smrti voljenog oca.

Jednog dana zazvonio je telefon. Bila je to majka. Izgovorila je samo rečenicu da su je nazvali iz bolnice svetog Tome. I sve je bilo jasno. Umro je tata. Helen Macdonald, profesorica povijesti i povijesti znanosti na Cambridgeu, našla se na podu. Noge su popustile. Bolje rečeno, noge su se odvojile od tla. Helen Macdonald odvojila se od tla, od svijeta, i tako ostala još dugo, dugo. Tata je radio na projektu fotografiranja svih mjesta na kojima se može prijeći Temza, od izvora pa do ušća u more. Parkirao je automobil negdje uz rijeku i nije se više vratio po njega. Helen i majka tražile su automobil satima. Kilometrima uokolo pretraživale parkirališta. Napokon su shvatile da je tatin auto s oznakom ‘press’ na vjetrobranu i sa svim njegovim fotoaparatima u krovnom nosaču sigurno već odvezao pauk. Da bi podigle automobil i izbjegle plaćanje kazne, morale su službenicima na ograđenom parkiralištu predočiti tatinu smrtovnicu.

Gubitak oca Helen će pokušati prebroditi druženjem s jastrebicom Mabel. Kao mala saznala je da je izgubila brata blizanca. Njena dječja opsesija sokolarstvom i jastrebovima proizašla je iz tog gubitka. Sada je na istom mjestu odlučila pronaći utjehu za gubitak oca. Slijede stranice upoznavanja s pticom, promatranja ptice, prvih dresura i hranjenja sirovim mesom, letova s uzicom i na kraju slobodnog leta. U jednom trenutku autorica će napisati: ‘Više nisam Helen. Sada sam žena s pticom.’

Ima u toj prozi nekog ludila. Ne mislimo samo na ekstenzivne opise druženja s pticom (koje se uspoređuje s halapljivim ispijanjem šampanjca!). Kao posvećena sokolarka Helen se ne ustručava ni ubijanja radi hrane za Mabel. Zečevi tu najviše stradavaju. Helen opisuje kako jednom rukom hvata zeca za stražnji dio glave, na mjestu gdje mu je krzno najmekše, i onda drugom rukom za noge. ‘Tada bih ga dva puta trznula i rastegla i tako mu slomila šiju. Šape bi se opružile i kapci ugasli.’ Nakon toga rijetki prijatelji s kojima još kontaktira pitat će je: ‘Jesi li vidjela sebe u tim zečevima?’, ‘Jesi li tako pokušavala ubiti samu sebe?’, naposljetku i ‘Je li ti bilo žao?’

No ‘ludilo’ Helen Macdonald ludilo je osobe koja u divljoj ptici pronalazi zamjenu za gubitak oca, kćeri koja u ptici vidi simboliku neumrle duše. Medicinski, to je ludilo osobe s PTSP-om. Pri čemu nije sasvim jasno djeluje li druženje s pticom ljekovito i terapeutski ili samo pogoršava situaciju, naglašavajući sve ono što je u životu junakinje odsutno i nedostatno: od oca, supruga, djece, prijatelja, ljubavnika, ljubavnice, seksa, razgovora, socijalizacije i tako dalje i tako dalje.

Literarno, to su divni opisi ptice – žene koja živi s pticom. Ali, zapravo, ‘divota’ koja i dobro naspavanog čitatelja može već u prijepodnevnim satima uspavati. I tu malo toga pomaže. Zanimljiv ekskurs s T. H. Whiteom, autorom ‘Mača kralja Arthura’, zanimljiv je dok se bavi Whiteovim alkoholizmom i homoseksualizmom, a prestaje to biti kada se koncentrira na njegovu knjigu ‘Jastreb’ posvećenu, pogodili ste, dresuri jastrebova. I eto ga sad… Umjesto oduška, još ponešto što niste znali o sokolarenju, a prije Helen Macdonald niste imali gdje saznati.

1/1