>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Ko je rekao živeli

Da autor i njegov protagonista napišu, nezavisno jedan od drugoga, knjigu sa istim naslovom, to bi mogla biti zgodna prilika za pristalice učenja o seljenju duša, za tezu o npr. sinhronoj metempsihozi za kafanskim stolovima, s jakim primjerom iz godine 2011.

Jedanput je, za stolom u Grmeču, beogradskoj kafani koje više nema, neko spomenuo ime Erich Maria Remarque, i označio ga kao vjerovatno najvećeg pijanca među njemačkim piscima. Jakov Grobarov je naveo kako je Remarque kazao da će se, čim se rat završi, odati piću, e da zaboravi cio veliki rat, nazvan još i prvi svjetski, u kojem je učestvovao. Onda je, na nečije pitanje, a šta će činiti, ako mu piće ne pomogne da zaboravi rat, rečeni Remarque odgovorio, svejedno, ja ću piti! Društvo za stolom u Grmeču bilo je zadovoljno tim odgovorom.

Potom je, neko spomenuo i slavne žene s kojima je Remarque ljubovao, Marlene Dietrich, bogtemazo, Greta Garbo, pa Paulette Goddard! Aca Sekulić je društvu za stolom uputio izraze svoga iskrenog žaljenja što se Remarque zamajavao s tim, doduše, lijepim i pametnim i na neki način neodoljivim, ali, brate, nadasve teškim ženama, na šta je Grobarov kazao da ni on to ne može da shvati, ali zato skroznaskroz shvata piščevu izjavu o tome kako su tri dana nepijenja i nepušenja dani doduše podnošljivi, ali, brate, dosadni.

Onda se razgovor nastavio o drugim piscima-koji-su-pili. Sjećam se kako je Brana Petrović na spomen imena Li Tai Po (zvao ga je i Litajpije i Litajpio), rekao nešto kao, zamisli, burazeru, da umreš tako što si pošao da zagrliš Mesec! Nisi pošao uvis, nego uniz: ušao si u reku, vidiš da je tvoj drug Mesec u njoj, zagaziš, baciš mu se u zagrljaj, i odeš sa ovoga sveta! Kinezi znaju koja je to reka, mi mislimo da je Jangcekjang, nama je svaka kineska reka Jangcekjang, osim Huanghua, ali mi zapravo ne znamo koja je uzela Li Tai Poa, ne zna ni Crnjanski, koji ga je prevodio. A možda je to bila i neka reka kirgizijska, znaš kako zavičajne reke slasno gutaju svoju decu, ne bi me to iznenadilo od rodne reke, a reci se nema šta zameriti na takvom ulovu. Reka nije samo reka, reka je i bog, a bog svaki ima svoje piće i svoje meze, mi pamtimo da je naš davni pobratim Li Tai Po umro u pokušaju da zagrli najvernijega druga u piću, a i taj je bio bog, zvao se Mesec. Znamo svi njegovu pesmu u kojoj mu, dok pije, društvo pravi Mesec.

Ovakvih se poanti moglo čuti na hrnjage sedamdesetih i osamdesetih godina za stolom za kojim je bio barem jedan od trojice spomenutih. Od 2011. godine postoji i knjiga o razgovorima u pijenju i uz piće u beogradskim kafanama, posebno u jednoj od koje se vidi velika rijeka Dunav. Knjiga ima naslov ‘Ko je rekao živeli’, i podnaslov ‘Roman jednog života’. Glavni lik romana je Jakov Grobarov, pjesnik, pripovjedač i romanopisac. A autor romana je T. H. Raič, pjesnik, pripovjedač i romanopisac. I autor i glavni lik se građanski zovu drukčije, prvi se zove Miodrag Raičević, a drugi Miladin Kovačević. Prvi je poznatiji po svome građanskom imenu, a drugi je mnogo više poznat po pseudonimu. Kafana u kojoj se zbiva glavnina knjige zove se Trskara, to joj je građansko ime, ona stvarno postoji, nalazi se na Karaburmi, na uglu ulica Pere Ćetkovića, Federika Garsije Lorke i Astronomske. Njen je vlasnik Džomba, neostvareni igrač OFK Beograda, koga je teška povreda koljena odvojila od loptanja i gurnula ga u ugostitelje. U Trskari je i usko i tijesno, ali su riječi koje se tamo govore fino usitnjene, najfinije zasoljene i pamtljive. Govori ih Jakov Grobarov, pripovjedač u prvom licu, glasnogovornik T. H. Raiča. Te fine, usitnjene, pažljivo izmjerene riječi tvore najljepšu knjigu o kafanskom životu grada Beograda. Jaša Grobarov navodi i riječi svojih kafanskih i pjesničkih drugova: Brane Petrovića, Ace Sekulića, Petra Pajića, Milana Nenadića, Ambra Maroševića, Milisava Krsmanovića. Ta imena, možda, mnogom današnjem čitaocu neće značiti mnogo, ali bez njih bi beogradski boemski život bio pustinja Gobi. Ti-Eič-Raič je stvorio knjigu koja se prodaje, a da izdavač praktički nije ni objavio da ju je objavio. Nije ni upriličio neku, što se rekne, prezentaciju izdavač. Knjiga nije imala nijedan prikaz, a evo sedam godina kako je izišla. Knjiga se prodaje, jer se pročula. Pročulo se da valja. Neka mi izdavač ovoga lista dopusti da ovu knjigu reklamiram: čita se učas, ne ispušta se iz ruku, ne skidaš oka s nje, osvježava, a ne goji, otvara u struku. Melanholična je, ne hvali alkoholizam, ne upozorava ni na opasnosti od njega, ne postavlja dijagnoze, ne daje prognoze, ne propisuje terapije, ne galami, ne zabranjuje. Sva je u riječi. I druge su knjige sve od riječi, ali se ova riječima ne razbacuje, ne pravi od njih bućkuriš, već ih postavlja po mjeri poante, onoga kriterija bez kojeg nema najuzvišenijeg humora ni najbolje epigramatske poezije. Te riječi kao da su rađene u najboljim baroknim radionicama poanti, onima čiji su majstori bili Mathias Casimir Sarbiewski, Jakob Masen ili conceptisti Balatasar Gracián, Matteo Peregrini ili Emanuele Tesauro. Raičev Grobarov je pribjeg u carstvo riječi, on sva svoja čuđenja, sve sramove i nesigurnosti brani izražajnim svijetom. Taj svijet može i neosjetljive vrgnuti u osjetljive. Konobarice, gorde, lijepe, ni lijepe ni ružne, grobar, navijač Zvezde, koji na sahrani pita, a za koga je pokojnik navijao. Raičev Grobarov je onakav kakav je bio u životu, jasan, opušten, oštrouman. Apolitičan, ćaknut, ironično nacionalan, sarkastično heroičan. Znao sam Grobarova, htjedoh napisati i da sam ga znao dobro, no sam svjestan da poznavanje takvog čovjeka ne može biti ni dostatno ni dovoljno. Raičev Jaša Grobarov je biser za režisere, pozorišne i filmske, neobjašnjivo mi je kako niko od tolikih nije načinio nikakvo uprizorenje prizora iz kafane Trskara na Karaburmi, naprama velike rijeke u čijem imenu stoji riječ dno. (Dunav, Dnjepar, Dnjestar, sve su svojte po dnu). Jaša Grobarov pripovijeda svoj mehanski život, vodi slušaoca i čitaoca u svoje ćumeze Trsku, Šljam, Kod Zmajka, u Poslednju šansu, na Joškin splav, vodi ih i u bioskop, vodi unutrašnji dijalog sa svojim bećarskim društvom. (Unutrašnji dijalog se ne zbiva u njemu, već između njega i njih, kao da mu je dramaturg Martin Buber). Dok sam čitao te dijaloge i poante, sve vrijeme sam čuo glas onih koji govore: Branin, Ambrov, Acin, Krcin. Raičev Jaša riječi svojih drugova kazuje bivajući sam svaki od njih, cijelu je knjigu ispričao u dahu, a da je ispala i triput duža, bila bi opet kratka.

Ima još. Iste godine kad je T. H. Raič objavio knjigu ‘Ko je rekao živeli’, objavio je (podrobnosti preskačem), nezavisno od Raiča, i ne znajući za Raičev naslov, i Jaša Grobarov knjigu kafanskih anegdota, sa istim naslovom, jedino što u njegovu naslovu stoji dvotačka, ‘Ko je rekao: živeli’. Ta rečenica je bila uzrečica Jakova Grobarova, kojom bi pokazivao zadovoljstvo kad bi stiglo novo piće. Po toj rečenici ga je znao kafanski Beograd. Ali, da autor i njegov protagonista napišu, nezavisno jedan od drugoga, knjigu sa istim naslovom, to bi mogla biti zgodna prilika za pristalice učenja o seljenju duša, za tezu o npr. sinhronoj metempsihozi za kafanskim stolovima, s jakim primjerom iz godine 2011.

Zgodna je i prilika da se opet sjetim Li Tai Poa. Jednom, u Kolarcu, nađem moga druga Srbu Ilića, pjesnika (k tome još igrača na žici i trapezu, i najboljeg berača maslina na ostrvu Kritu) i Jašu Grobarova, same za stolom. Riječ po riječ, upitam Srbu, kako je on to pao sa cirkuskog trapeza. Srba sve izloži, padao je i sa žice i sa trapeza, i kad završi, nadoveže se Jaša. Ja sam imao više sreće od tebe, kaže Srbi Jaša, jer sam ja stojeći na prozoru svoga stana kod Kalenić pijace krenuo da dohvatim Mesec; taman kad sam ga dotakao vršcima prstiju, krenem da se stropoštavam u bezdan i u ambis; to je videla jedna tenda ispod mene i raširila se da me dočeka; i dočekala me; a ti si se pouzdao u cirkusku šipku, i u strunjaču, možda u neko ljudsko naručje, a šipke, strunjače i ljudi su nepouzdani, za razliku od tendi. Li Tai Po se pouzdao u Mesec, ali je zanemario reku. Uopšte uzevši, Srboljube, ja sam imao više sreće od tebe, a pogotovo od Li Tai Poa.

1/1