Novosti

Politika

Koмпрaдoрски кoнсeнзус

ХДЗ и СДП вeћ дугo вoдe исту, кoмпрaдoрску пoлитику. Вeликa eкoнoмскa кoaлициja трaje oд 1994., кaд су тимун држaли Вaлeнтић и Шкeгрo, oднoснo oд 2000., кaд су гa прeузeли Рaчaн и Линић

J7f3sdlhnjr5jn43b4hvnssvoca

Borislav Škegro s Ivom Josipovićem dok je potonji bio predsjednik (foto Marko Mrkonjić/PIXSELL)

Kad je o ekonomiji riječ, velika koalicija, o kojoj se na sve strane baja, već odavno sjajno funkcionira. U posljednjih osam godina dvije velike stranke bratski su dijelile vlast, pola vremena jedna a pola druga, a s njihovim kormilarima hrvatski ekonomski brod stabilno je jedrio istim, nepromijenjenim kursom. Kuda ga je to dovelo? Ruža vjetrova koju su ovog puta nacrtali u Hrvatskoj gospodarskoj komori pokazuje da smo godine 2008. bili za trećinu bogatiji od Rumunja. Do danas su nas stigli i prestigli. Od svih zemalja EU-a sada nam u krmu gleda samo Bugarska.

Tako su se i stručnjaci iz Komore priključili ekonomistima koji su već izračunali da je hrvatski BDP za sedam posto manji nego prije trideset godina i da se za današnju prosječnu plaću može kupiti manje robe i usluga nego prije 38 godina. (Nedostaje još podatak koliko je sada manje plaća zarađenih u realnom sektoru.) To pokazuje da se ekonomskim kursom koji vodi na grčke stijene plovi odavno i da promjena kormilara nikad nije dovela do zaokreta. Velika ekonomska koalicija traje od 1994., kad su timun držali HDZ-ovi Nikica Valentić i Borislav Škegro, odnosno od 2000., kad su ga prvi put preuzeli SDP-ovi Ivica Račan i Slavko Linić.

Zašto su čak i Rumunji sada bogatiji od Hrvata? To je vidljivo već na prvi pogled. Naše, ali i europske ulice pune su automobila proizvedenih u Rumunjskoj, na kutiji cipela kupljenih u Zagrebu u trgovini slovenskog Peka piše da su uvezene iz Italije, a u kutiji da su proizvedene u Rumunjskoj, iz uputa uz štednjak švedskog Elektroluksa vidljivo je da je po talijanskom predlošku također proizveden u Rumunjskoj itd. Rumunji su, očito, svoj privredni razvoj podredili proizvodnji. A Hrvati trgovini uvoznom robom. O toj hrvatskoj opsesiji odavno već cvrkuću svi vrapci, ali nitko ništa ne mijenja. Partneri u velikoj ekonomskoj koaliciji, dakle HDZ i SDP, vode istu, kompradorsku politiku. Prevedeno, to znači da se drže pravila ‘Veži konja gdje ti (strani) gazda kaže’. A taj gazda, naravno, gleda prvenstveno svoje interese. Dakle Hrvatska treba biti tržište za njegovu robu, a ne proizvođač koji bi mu mogao konkurirati. U skladu s tim treba skrojiti i hrvatski ekonomski sustav, što domaći kompradori zdušno rade.

Neki ekonomisti tvrde da standard u Hrvatskoj neće rasti ni u 50 budućih godina. Došlo je vrijeme suočavanja s istinom, odnosno vrijeme u kojem kompradorska politika više ne može ostvariti dovoljno brz rast BDP-a da bi on pokrio servisiranje dugova

Tome se prilagodila i domaća klasa novih kapitalista i poduzetnika, među kojima sa svijećom treba tražiti one što se bave proizvodnjom. Jedan od najvećih i nesumnjivo najsposobnijih među njima, na primjer, trguje u Hrvatskoj, ali proizvodi u Sloveniji i Srbiji. Točno u skladu sa zadanim okolnostima. Privreda se u cjelini uvijek ponaša racionalno. Kad bi im se isplatilo da proizvode, oni bi proizvodili. Jedino što mnogi od njih teško shvaćaju jest to da sva njihova bogatstva stoje na klimavim nogama. I to ne zato što su uglavnom stvorena okrutnim metodama prvobitne akumulacije, već zbog svojih ukupno vrlo slabih rezultata. Nisu za sve krivi državni činovnici. Ako je BDP manji nego prije 30 ili čak 40 godina, onda oni u cjelini nisu ništa pridonijeli bogatstvu zemlje. Znači da su i njihova osobna bogatstva (naglašavam opet, promatrano u cjelini) nastala golom preraspodjelom. Da bi oni bili bogati, drugi su morali osiromašiti, jer se dijeli isti, odnosno manji kolač. Ali za najskuplje automobile na hrvatskom tržištu nikad nije bilo krize. Tako danas ljudi na ulicama gledaju tatine sinove kako voze automobile koji koštaju više nego što će oni zaraditi za 15 godina. A automobili su samo jedan od simbola bogatstva.

To je važna činjenica posebno u trenutku kad se spominje interna devalvacija kao ključ za vrata iza kojih počinje ekonomski rast. Nesporno je, naime, da uz prejaku kunu rješenja nema, bez obzira na to koliko šutjeli o tome. Tečaj se dakle mora promijeniti. Ali na čiji račun? Od odgovora na to pitanje ovisi opredjeljivanje za pravu ili za internu devalvaciju. U prvom slučaju devalvira se novac, što znači da gube oni koji zarađuju uvozom, odnosno pretvaranjem kuna u devize. U slučaju interne devalvacije vrijednost kune ostaje ista, ali se smanjuju troškovi poslovanja, u prvom redu plaće i socijalna davanja, uključujući mirovine, zdravstvo itd. Tako bi i s nepromijenjenim tečajem gospodarstvo moglo proizvoditi, a ne samo trgovati uvoznom robom. Lako je uočiti da u prvom slučaju gubi inozemni kapital koji zarađuje prodajući Hrvatskoj (bilo robu bilo kredite) i velik dio domaćih trgovca i prekupaca, a u drugom se smanjuje ukupni životni standard u zemlji. Upravo je to recept koji krupni kapital preko svojih institucija (uključujući i EU) nameće većini zemalja u ekonomskim nevoljama, iako ni u jednoj nije dao željene rezultate.

Tim putem krenulo se i u Hrvatskoj, a posljedice su već vidljive. U prvom redu, to je deflacija koja dovodi do usporavanja proizvodnje i daljnjeg pada standarda. Istovremeno sve eventualne uštede odlaze na servisiranje (plaćanje kamata) golemih inozemnih kredita, uzimanih da bi se preživjelo s nedovoljnom proizvodnjom i kupovalo stranu robu. Investicija u proizvodnju nema, jer ni strani ni domaći investitori ne vide u njoj mogućnost zarade ili bilo kakvu perspektivu. Usto se zaoštrava socijalno stanje u zemlji, što koriste svi mogući šarlatani nudeći izmišljene grešne jarce umjesto rješenja. Za koga će glasati stotine tisuća ljudi s blokiranim ili praznim računima? Mogu li se njima prodavati bajke o internoj devalvaciji? Ne mogu. Ali mogu teorije zavjere i bulumente izmišljenih Jugoslavena i komunista.

Neki ekonomisti sada tvrde da standard u Hrvatskoj neće rasti ni u 50 budućih godina. U tome ima čak i nekog optimizma, jer ekonomski podaci najavljuju daljnje zaostajanje. Došlo je vrijeme suočavanja s istinom, odnosno vrijeme u kojem kompradorska politika više ne može ostvariti dovoljno brz rast BDP-a da bi on pokrio servisiranje dugova. Potrebno je, naime, najmanje tri posto rasta samo da bi se držala glava iznad vode. Toliko ne predviđaju ni najveći optimisti. Ima li pilota u avionu?

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više