U Dubrovniku su prošlog tjedna opet mijenjali imena ulica. I opet se nisu ‘sjetili’ promijeniti ime onoj iz gradskog kotara Gruž koja je nazvana po Anti Sugji, pripadniku ustaškog pokreta i konzulu NDH u Pragu. Ulica je tako nazvana još početkom 1990-ih godina (do tada se zvala Ulica braće Radić), kad je i Mile Budak, ustaški ministar i potpisnik rasnih zakona, počašćen svojim dijelom Dubrovnika. Nakon pritisaka antifašističkih udruženja, Budak je ipak 2002. odstranjen, ali Sugja – dubrovački odvjetnik i prijeratni HSS-ovac koji je s oduševljenjem sačekao talijansku okupacijsku vlast, da bi nakon oslobođenja emigrirao u Argentinu – još uvijek se ne da. Ne da se ni Petar Bakić. Taj je konavoski ustaša i poslijeratni organizator škripara dobio ulicu koja spaja Jadransku magistralu s Ulicom Vladimira Nazora (sic!), pa svatko tko ulazi u Dubrovnik s istočne strane mora proći ulicom nazvanom po ustaši, da bi dalje nastavio ulicom nazvanom po čuvenom pjesniku i prvom predsjedniku ZAVNOH-a. Tako, valjda, izgleda pomirba na hrvatski način.
Ima još: svoju ulicu imaju i svećenici Petar Perica i Marijan Blažić, za koje povjesničari navode da su bili značajan oslonac ustaškoj vlasti. Obojica su krajem rata ubijena na Daksi.
Povod za prošlotjednu raspravu na Gradskom vijeću bila je inicijativa da se Hvarska ulica preimenuje u ulicu Đela Jusića, što je nakon duže rasprave, izvijestili su mediji, jednoglasno prihvaćeno. A najavljeno je da će uskoro na red doći i Janko Bobetko. Inicijativu da se Dubrovnik oduži pokojnom generalu pokrenuo je Ivo Lučić u ime Hvidre, a podržalo ju je gradsko vodstvo. Bobetko će u Gružu zamijeniti Stjepana Cvijića. Već pogađate, radi se o jednom od rijetkih antifašista koji je preživio tranziciju 1990-ih. Cvijić je bio revolucionar i rukovodilac Komunističke omladinske internacionale koji je, zajedno s bratom Đurom, stradao u Sovjetskom Savezu u staljinističkim čistkama. U međuvremenu je bio i u Americi, gdje je agitirao među hrvatskim radnicima, i u Španjolskoj kao pripadnik republikanskih snaga. Drugovao je i s Miroslavom Krležom. Žandari su ga 1929. uhapsili u Dubrovniku, ali im je vješto pobjegao.
Sve u svemu, očito nedovoljno za Grad, bez obzira na to pisali ga velikim ili malim slovom. Uostalom, za vrijeme NDH tadašnja Placa, kako se službeno zvao Stradun, preimenovana je u Šetalište Ante Pavelića.
