Novosti

Društvo

Korak nazad za male Rome

Igraonica ‘Korak naprijed’ Udruge Roma Međimurja, koja je djeci u naselju Lončarevo pomagala da se pripreme za osnovnu školu, prisilno je zatvorena 2012. Zbog financijsko-pravnih zavrzlama voditelj udruge Josip Balog i književnik Kristian Novak ne mogu provesti ni humanitarnu akciju pa će igraonica, po svemu sudeći, i iduće školske godine ostati prazna

U romskom naselju Lončarevo u međimurskoj općini Podturen živi četiristotinjak ljudi. Vruć je lipanjski dan pa se djeca po ulicama igraju i voze biciklima, dok odrasli prebiru po dvorištima ispunjenima odbačenom bijelom tehnikom i drugim iskoristivim otpadom. Prva kuća u naselju pripada Josipu Balogu, vijećniku u općini Podturen i predsjedniku Udruge Roma Međimurja koja je šest godina vodila dječji vrtić, odnosno igraonicu ‘Korak naprijed’ koju su pohađala lokalna djeca.

Bilo koji oblik rada s djecom donosi veliku korist, s obzirom na to da djeca romske nacionalnosti imaju problema s razumijevanjem i govorenjem hrvatskog jezika – kaže Marijana Cerovec, ravnateljica lokalne škole

Zgrada vrtića, prizemnica od 48 kvadrata, nalazi se malo dublje u naselju, a iako sad već pomalo zapuštena, kuća je ipak u daleko najboljem stanju. Fasada je dovršena i obojana u zelenu boju, na podu su laminat i pločice, na zidovima radijatori i ‘pametna ploča’, sanitarni čvor je uredno opremljen, a u jednoj od dvije prostorije poslagane su malene stolice.

Iako je sve spremno, igraonica ne radi, a Novosti su za ovaj tegoban slučaj, koji sublimira svu složenost društvene zbilje hrvatskih Roma, saznale od Kristiana Novaka, sveučilišnog profesora i nagrađivanog književnika po čijem je romanu ‘Ciganin, ali najljepši’ redatelj Ivica Buljan postavio predstavu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Osim pisanjem, Novak i na druge načine podupire Rome, ali u bizarnom obratu koji se dogodio početkom prošle godine javno ga je prozvao nitko drugi doli saborski zastupnik romske manjine Veljko Kajtazi, koji mu je spočitnuo da naslov spomenute knjige ‘vrijeđa Rome’.

Vrtić u Lončarevu do 2012. godine financiran je sredstvima Ministarstva znanosti i obrazovanja, no tada je, priča nam Balog, Ministarstvo obustavilo financiranje pa je vrtić bio prisiljen zatvoriti svoja vrata. Balog ih nije uspio ponovno otvoriti, usprkos neprekinutim nastojanjima od 2012. pa sve do danas.

Kao glavnog krivca za ovu nevolju on navodi Mirka Markovića, tadašnjeg ravnatelja Uprave za nacionalne manjine u Ministarstvu znanosti koji je, prema njegovom mišljenju, vrtiću obustavio financiranje ‘iz političkih razloga’. Govoreći o tome, Balog iskazuje ogorčenost i snažan osjećaj da mu se kontinuirano čini nepravda, čak i onda kada je, vidjet ćemo kasnije, formalnopravno gledajući on taj koji se ogriješio o zakon. Mirko Marković, koji je u međuvremenu napustio Ministarstvo znanosti, u telefonskom nam je razgovoru rekao da je Ministarstvo Balogovoj udruzi ukinulo financiranje ‘zbog kršenja ugovora’, odnosno ‘nenamjenskog trošenja sredstava’. Balog to rezignirano negira, tvrdeći da je njegova udruga imala tekući dug zbog kojeg je kasnila s isplatama plaća i doprinosa.

U posljednjih nekoliko godina Josip Balog napisao se dopisa i nahodao po institucijama, pa nam sada u dvorištu vrtića pokazuje uporabnu dozvolu za kuću koja je u vlasništvu njegove udruge i izvještaj o ispravnosti strujnih instalacija. Ima i pozitivno mišljenje o ‘kraćem programu odgojno-obrazovnog rada s djecom predškolske dobi’ koje mu je u srpnju 2017. izdala Agencija za odgoj i obrazovanje, kao i suglasnost za isti taj program koju je u prosincu 2018. izdalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja.

U vrijeme kada je igraonica radila, ravnateljica Osnovne škole Podturen Marijana Cerovec imala je pozitivan stav o učincima takvog pedagoškog rada na djecu. Ona je Novostima rekla da ‘bilo koji oblik rada s djecom donosi veliku korist, s obzirom na to da djeca romske nacionalnosti imaju dosta problema s razumijevanjem i govorenjem hrvatskog jezika, što ih sprječava u napredovanju’. Smatra i da su u općini u međuvremenu razvijene druge mogućnosti predškolskog odgoja, no ako gospodin Balog nađe sredstva za dodatne aktivnosti, ona nema ništa protiv, dapače.

- On ima želju ublažiti situaciju koja se vidi u najranijoj dobi, ali to mora raditi netko tko ima relevantna znanja. U to vrijeme zaista je bio očigledan napredak u odnosu na vrijeme kada se nije ništa radilo, no isto tako potrebno je težiti tome da se kvaliteta svih obrazovnih ustanova ujednači do iste razine - rekla nam je Marijana Cerovec.

I odgojiteljica Rijana Leskovar, koja je u igraonici Lončarevo radila šest godina, zadovoljna je svojim tadašnjim radom s djecom. U kratkom telefonskom razgovoru ispričala nam je kako je tamo vodila četverosatni program za vrijeme kojeg su djeca učila, igrala se vani i imala plaćene obroke.

Za razliku od dvije kćerke koje su pohađale vrtić, najmlađi sin zna puno manje. Ove će godine krenuti u školu i bojim se da će pasti prvi razred – žali se Danica Balog

- Djeca su bila jako dobra, brzo su napredovala i nikada nije bilo nikakvih problema. Smatram da im je program bio koristan jer su brzo ovladavali hrvatskim jezikom i bili spremni za školu - rekla nam je Leskovar, koja sada radi kao odgojiteljica u Čakovcu.

Danica Balog, čija se kuća nalazi u neposrednoj blizini vrtića, kaže pak da bi joj bilo ‘jako važno da igraonica ponovno proradi’. Njezine dvije kćerke pohađale su je, a kasnije su obje završile srednju školu i zaposlile se.

- Ali najmlađi sin ima šest godina i zna puno manje nego što su one znale. Ove će godine krenuti u školu i bojim se da će pasti prvi razred. Čim bi došle kući, cure su pozdravljale na hrvatskom, govorile kako treba prati ruke, reći ‘dobar tek’ i pričekati da svi sjednu za stol prije nego što počnu jesti. Koliko god se trudim pričati sa sinom na hrvatskom, jednostavno nemam vremena raditi to po cijeli dan - žali se Danica, pa na kraju dodaje da ne zna ‘nijednu djevojku koja je završila školu i zaposlila se otkad je zatvoren vrtić’.

Sličnog su mišljenja i ostali mještani koji u obitelji imaju bivše polaznike sada zatvorenog vrtića. Svi kao dobrobiti navode ‘jezik, kulturu i higijenu’, a kažu nam i da je većina takve djece napustila Lončarevo. Ipak uspijevamo naći jednog bivšeg polaznika, 18-godišnjeg Matea Raca, koji je lokalnu igraonicu pohodio od treće do sedme godine života. Završio je i osnovnu i trogodišnju strukovnu školu, pa sada radi kao autolimar u Čakovcu.

- Mislim da mi je taj vrtić jako pomogao kasnije u školi. Na poslu je dobro, plaća je mala, ali to je početna, bit će bolje - kaže.

Za gazdu na poslu kaže da je ‘super’, da ga svi prihvaćaju i da s njim u radionici radi još jedan Rom iz Trnovca, najvećeg romskog naselja u Međimurju, koji je također završio srednju školu i radi već godinu dana.

Unatoč pohvalama, Balog nije uspio dobiti 200 tisuća kuna, koliko mu je godišnje potrebno za hladni pogon, odnosno ‘prehranu djece, odgojiteljicu, knjigovođu, pomagače i jedan izlet u zoološki vrt’. Taj je novac za male općine, kakva je Podturen, toliko velik da bi im proračun bacio na koljena, barem tako kaže Branko Sušec, bivši županijski vijećnik, a sada ravnatelj Osnovne škole Orehovica. Sušec nam je rekao da je županija, dok je on tamo radio, pomagala Balogu s papirologijom, no zbog duga mu je, kaže, udruga ‘na crnoj listi’. Unatoč tome, i on ima dobro mišljenje o radu igraonice. Iako smatra da je programe obrazovanja uvijek bolje provoditi integrirano.

- S obzirom na manjak resursa, bolje je i da se oni odvijaju u isključivo romskim zajednicama nego nikako - dodaje Sušec.

U proljeće prošle godine Josip Balog upoznao je Kristiana Novaka, pa su zajedno došli na ideju da novac za pokretanje vrtića pokušaju prikupiti putem humanitarne akcije. Kada je došao u Lončarevo na poziv Balogovih, zidarski radovi taman su bili u tijeku, a entuzijazam koji su pokazali ga je oduševio, ispričao nam je Novak.

- Tražili su neku vrstu pomoći od mene, pa sam došao na ideju da bismo prihod od jedne izvedbe ‘Ciganina’ mogli dati za opremanje vrtićkih prostorija i eventualno dječjeg igrališta u Lončarevu, a mislio sam i da bi se time podigla svijest o potrebi predškolskih programa u romskim naseljima, prije svega kod mjerodavnih. Tražio sam sastanak s intendanticom Dubravkom Vrgoč, pa su se ona i službenica za informiranje Kristijana Ferderbar Bućan složile s idejom, ali HNK kao javna ustanova ne može samo tako prebaciti novac od prodaje karata, već smo trebali drugi model, koji smo konačno smislili krajem ove zime - kaže Novak.

- HNK bi izvedbu 5. lipnja posvetio vrtiću u Lončarevu, a ja bih, kao ambasador akcije, na svoje ime rezervirao i kupio 75 karata za predstavu, koje bismo onda darovali donatorima najvećih iznosa u humanitarnoj akciji. Poslije predstave, donatori bi se na zakuski susreli s glumcima, Balozima i sa mnom. Preostalo je samo prijaviti akciju Uredu za upravu u Čakovcu, a neki od većih medija već su bili obaviješteni privatnim kanalima i sigurno bi to lijepo odjeknulo - rekao nam je.

Novak je u travnju sam ispunio obrasce koje im je poslao Ured državne uprave u Međimurskoj županiji, no uskoro je ponovno stigao negativan odgovor: zahtjev za izdavanje rješenja o provođenju humanitarne akcije odbija se zbog neispunjenja uvjeta koje propisuje Zakon o humanitarnoj pomoći. Naime, osoba koja pokreće humanitarnu akciju ne smije biti osuđivana, a Josip Balog to nije. Odnosno jest, ali stvar se u međuvremenu ponovno zakomplicirala.

On je 2015. osuđen za pronevjeru jer pet godina ranije nije mogao opravdati dio novca koji je dobio od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi za obnovu krovišta vrtića. Rekao nam je da je 60 od ukupno 90 tisuća platio preko računa, ali ostatak na ruke lokalnim Romima koji su sudjelovali u radovima i koji nemaju vlastite firme preko kojih bi im se moglo plaćati.

- Zato sam kupio blok s uplatnicama na koje su se svi oni potpisali, a i na sudu su posvjedočili da sam im platio za rad - kaže Balog, očigledno nevičan računovodstvenim vještinama.

No sud je bio neumoljiv i razrezao mu je osam mjeseci uvjetne kazne, uz obavezu vraćanja duga u roku od godinu dana. Dvije godine kasnije, međutim, Općinski sud u Čakovcu kaznu je poništio zbog okrivljenikovog teškog imovinskog stanja. ‘Uvidom u medicinsku dokumentaciju nedvojbeno je utvrđeno da osuđenik boluje od PTSP-a kao posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu’, piše u rješenju suda, kao i da je ‘prilikom ratnih operacija, za vrijeme granatiranja, prilikom trčanja u zaklon, pao na smrznutu zemlju, udario glavnom o tlo i ozlijedio desno oko, uslijed čega je izgubio vid’. Iz otpusnog pisma Odjela psihijatrije Županijske bolnice Čakovec vidljivo je pak da je ‘osuđenik bio hospitaliziran zbog depresije sa suicidalnim promišljanjem kod kronificiranog PTSP-a’, piše također u rješenju, u kojemu stoji i da Josip Balog prima socijalnu pomoć od 320 kuna ‘te drugih prihoda nema’.

Ova odluka Općinskog suda u Čakovcu donesena je u rujnu 2017., no do travnja ove godine ona se još nije bila probila do nadležnih institucija u Zagrebu, pa se Balog još uvijek formalno vodi kao kažnjavana osoba. To je razlog zbog kojega on i Novak nisu mogli provesti humanitarnu akciju, pa će zelena kućica igraonice u Lončarevu, po svemu sudeći, i iduće školske godine ostati prazna.

Društvo

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više