Povjerenje građana što su ga ovih koroničnih tjedana s dobrim razlogom privukli i zavrijedili vodstvo i službe javnog zdravstvenog sustava u Hrvatskoj ipak pomalo zamućuje sliku ukupne situacije i uloge države u njoj. O militantnim eskapadama državnog vodstva ovaj je medij već izvještavao, ali ostaje – pored zdravstvene i općepolitičke sigurnosti – da razmotrimo i ekonomsku prijetnju koja se uzdiže nad hrvatskom i jednako svjetskom privrednom i socijalnom situacijom.

Unikatna je ovo prilika državnog vodstva da se prema svim ljudima na svom teritoriju postavi solidarno. Hotelske kapacitete bi se do prestanka krize trebalo iskoristiti slično kao vojsku, direktnim upravljanjem. Crkvene resurse također – ističe Toni Prug

Dok prve dvije opasnosti izgledaju kao da se još nisu otrgle kontroli, veliko je pitanje može li se isto ustvrditi za tu i takvu ekonomsku. Hrvatska vlada pritom ne djeluje samo s obzirom na lokalni kontekst, nego i na ekonomsko-političke mjere koje poduzimaju razne strane vlasti u svojim zemljama. Raspon tih praksi nikad nije bio veći: od neoliberalnih najava zanemarivanja javnog zdravlja i prioritiziranja ekonomije u SAD-u već od idućeg ponedjeljka do prosocijalističkog iskoraka Danske. Ili pak upada u oko i neizvjesno kolebanje Velike Britanije između tih dvaju polova.

Kome sve treba javnofinancijski pomoći ili – kome najprije? Otkud uopće novac za to? Kako održati ekonomiju u periodu prinudnog suzbijanja njezinih aktivnosti, i kako je pokrenuti jednom kad mine epidemija? Kako se pripremiti na mogućnost da se zdravstvena kriza nastavi ili ubrzo ponovi? Gdje se skrio favorizirani privatni zdravstveni sektor? Koje su opcije restrukturiranja ekonomije za sigurniju budućnost? Kakve alternative pružaju za to veću šansu? Kako uopće izgleda novo društveno i političko ozračje u tom smislu?

Nećemo se ovdje baviti znanim pojedinačnim stavkama prvog i pol paketa mjera vladina kriznog menadžmenta, fiskalnim i drugim. Dovoljno je reći da na njih reže i poduzetnici i medijski im zagovornici, kao i radnički predstavnici. S tom razlikom što potonji nemaju dalekosežne marketinške platforme, pa ih se u javnosti kudikamo slabije čuje. Vlada pokušava donekle zadovoljiti obje interesne strane – i kapital i rad – te zasad ne uspijeva u tome ni s jednom. Pokriven je samo manji dio sektora pred evidentnim kolapsom, kao i pripadajućeg radništva. Najteže će tako dabome stradati oni brojniji i slabiji, a jasno je koji su to; nije nikad bilo očitije.

Nećemo sad predviđati ni potencijal emancipiranja davno pacificirane hrvatske monetarne politike. Ona se trenutno bavi pokušajem da održi kunu ukorak s eurom pomoću državnih obveznica i deviznih rezervi, a na tome je imperativu ionako zapela još prije dva i pol desetljeća. Okrenimo se radije neistraženim politikama čije je demoniziranje po volji establišmenta i napravilo čovječanstvo tako fatalno izloženim i ranjivim u odnosu na krizu poput ove pandemijske.

U to ime i u tom znaku porazgovarali smo s nekolicinom domaćih ekonomskih i socioekonomskih analitičara. Tako ekonomist Bojan Nonković iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju polazi najprije od činjenice da je širenje koronavirusa naglasilo izuzetnu važnost posjedovanja javne infrastrukture.

- Pod tim mislim na fizičke kapacitete, zdravstveno osoblje, opremu, ali i na logiku funkcioniranja sustava. Prema toj logici, sustav ne postoji kako bi generirao profit, već kako bi odgovorio na potrebe ljudi. Ali ono što sad izgleda logično, opet će se dovoditi u pitanje čim se kriza stiša. Ova kriza na vidjelo stavlja tragediju koju je proizvela država, što aktivnim djelovanjem, što nečinjenjem u slučaju Imunološkog zavoda, inače i tržišno vrlo profitabilnog poduzeća - upozorava on.

Dodajmo tome kako su u svijetu, npr. Francuskoj i SAD-u, posljednjih dana na vidjelo izbile razne afere u vezi sa zaprepašćujućim razmjerima i posljedicama slobodnotržišnog prepuštanja farmaceutske industrije privatnicima. Jer ona već dugo ne istražuje nove lijekove protiv zaraznih bolesti, sve težih i sve manje poznatih. Budući da zbog svoje namjene u akutnim prilikama takvi antibiotici ili antivirotici jednostavno nisu tržišno isplativi – kao primjerice oni za rak – ta je industrija od njih dignula ruke. Ali sad vidimo što u pogledu interesa najšireg društva znači politički olako zapuštanje stvarnih njegovih potreba. Nonković je to sklon usporediti s mnogim drugim sektorima, protegnuti zaključak na opći plan.

Ideje o univerzalnom temeljnom dohotku moraju biti razmotrene kroz proces izokretanja izopačene ‘hijerarhije potreba’ u kojoj se najprije oprašta dug korporacijama i tek na kraju radnicima, a onima s nesigurnim oblicima zaposlenja uopće ne – kaže Paul Stubbs

- Predsjednik uprave Podravke nedavno je rekao da profitni motiv nije uvijek u skladu s interesima država i stanovništava; kaže da bi se sad konačno trebalo definirati stratešku proizvodnju i ističe da se odlučivalo samo na osnovi profita, vjerojatno Podravka danas ne bi imala proizvodnju prerađene rajčice. A iz današnje perspektive, vidimo i koliko je propast pulskog Uljanika tragična – dodao je ovaj naš sugovornik.

- Prije samo mjesec dana mediji su ridikulizirali Milanovićeva savjetnika za ekonomiju Velibora Mačkića zbog teze da je turizam prokletstvo resursa, no vidimo da je zbog ovisnosti o turizmu sad ozbiljno ugrožen BDP. Epidemija također na vidjelo stavlja problem nestandardnih oblika rada, jer mjere izolacije ugrožavaju egzistenciju ovih radnika. Kako bismo odgovorili na ove probleme, razmišljajmo o svim ovim elementima: državnoj intervenciji, obrani javnih dobara, reindustrijalizaciji, univerzalnom temeljnom dohotku - zaključio je Bojan Nonković, inzistirajući pritom da odgovor na ovu krizu sigurno ne može biti stara priča o smanjenju poreza, otkazima i uhljebima, ili prijedlog Davora Bernardića da se državnim dužnosnicima plaće iduća tri mjeseca smanje na minimalac.

Na pitanje što se ipak eventualno može smatrati pozitivnom mjerom od onoga što je Vlada ponudila, socioekonomist Toni Prug izdvaja odluku o pokrivanju minimalne zajamčene plaće. I to dok neke bogatije države restauriraju likvidnosti garantirajući većinu plaće, ublažavajući tako nadolazeći pad potražnje.

- Zagovaranje smanjivanja plaće u javnom sektoru je pak bilo ekstremno opasno za cijelu ekonomiju, pogotovo za privatni sektor, ovisan o kupcima. No osim što je garantirani iznos nizak, velik broj radnika je i dalje izostavljen jer su honorarci, pa primaju dio plaće na ruke ili kroz sivu ekonomiju - ističe Prug.

I ovaj analitičar drži da bi osnovni dohodak bio univerzalnije i bolje rješenje, pogotovo kad bi se adresiralo svako kućanstvo po broju članova. A logikom općedruštvenih potreba, kojom se Vlada prisiljena voditi razmišljajući o daljnjim rješenjima, potrebno je sve neiskorištene proizvodne i uslužne resurse – kojima se može ublažiti kriza – staviti na raspolaganje planskog i direktnog korištenja.

- Primjerice, hotelske kapacitete bi se do prestanka krize trebalo iskoristiti slično kao vojsku, direktnim upravljanjem. Crkvene resurse također, jer su financirani u značajnoj mjeri društveno, a skrb im je jedna od osnovnih funkcija. Time bi se moglo adresirati bazične potrebe za sve potrebite, bilo da su pogođeni karantenom, potresom, beskućništvom ili da su se kao migranti zatekli na našem teritoriju - nastavlja Prug.

- Unikatna je ovo prilika državnog vodstva da se prema svim ljudima na svom teritoriju postavi solidarno. Da u svrhu ublažavanja krize pokaže hrabrost rasuđivanja kroz analizu usklađivanja potreba i resursa izvan standardnih matrica - rekao nam je Toni Prug.

No treba se pritom čuvati nasrtaja financijskog sektora, već neko vrijeme čeznutljivog za novim kreditnim ciklusom. Korona nas je zatekla naime u bankovnoj fazi razduživanja, a poznata je njihova obilata kapitaliziranost nakon općeg kraha 2008. godine. Ako se netko s te strane okladio na ovakav globalni šok umjesto npr. kakve nove čisto endogene krize, učinio je sjajan posao, koliko god takva pretpostavka zvučala kao dio iznova popularnih potraga za teorijom zavjere.

Narednih mjeseci susretat ćemo se s poricanjem mogućnosti da se ekonomije – u Hrvatskoj i drugdje – restrukturiraju u smjeru socijalne i ekološke održivosti. Nužno je stoga uzjahati val promjena teorije i prakse na međunarodnom planu. Uvjeravat će nas i da je spas isključivo u još slobodnijem tržištu, i da katastrofa koja nas je zadesila naročito potencira rizik od ljevičarskih avanturističkih eksperimenata.

Ipak, baš zbog usporedbe s 2008. godinom, ne treba pristati ni na deriviranu tvrdnju da novca za sanaciju danas nema. Samo je potrebno inzistiranje na politikama koje će ga mobilizirati po niskoj cijeni za najšire slojeve. Također treba uočiti i da Europska komisija upravo odustaje od rigidnog fiskalnog discipliniranja, za početak u korist poharane Italije.

Treći naš sugovornik, sociolog Paul Stubbs s Ekonomskog instituta u Zagrebu, konstatira da živimo najotvoreniju od historijskih situacija našeg doba, pri čemu je povratak na prijašnju normalnost praktički nemoguć. A evo i zašto se ne bi smjela ponoviti bolnorezna 2008. godina.

- Razlike između te krize i ovog danas ne mogu biti izrazitije: imaju se otkud iznaći sredstva, političke alternative su ionako uvijek tu, a ‘ubacivanje novca u problem’ je moguće! Tri teme pritom imaju i kratkoročnu i dugoročnu važnost. Prvo, nužno je radikalno promišljanje toga koje vrste rada trebaju biti vrednovane i naknađene, kao i toga što i kako kompenzirati onima koji zbog utjecaja pandemije ne mogu obavljati svoj posao ili ne mogu biti plaćeni. Ideje o univerzalnom temeljnom dohotku moraju biti razmotrene kroz proces izokretanja izopačene ‘hijerarhije potreba’ u kojoj se najprije oprašta dug korporacijama i tek na kraju radnicima, a onima s nesigurnim oblicima zaposlenja uopće ne - govori Stubbs.

- Drugo, ciklus proizvodnja-potrošnja-rast je smrtonosan u značenju sigurnosti ishrane i planetarnog opstanka. Povezivanje okolišne i socijalne pravde zahtijevat će tzv. od-rast, cirkularnu ekonomiju, niskougljičnu ili bezugljičnu budućnost, te ulaganje u lokalnu poljoprivredu i obnovljive izvore energije. Treće, kriza nas podsjeća na to da su kvalitetne, nestigmatizirane javne usluge, dostupne svima, jedina alternativa društvu zasnovanom na ‘opstanku najsposobnijih’ - dodaje ovaj sociolog.

Prema njegovu mišljenju, decenije fiksacije na marketizaciju, komercijalizaciju i rezove u ime ‘efikasnosti’ pokazale su se doslovno smrtonosnima.

- Državno financirane usluge su nužne, ali ne i dovoljne. Samo tretiranje ‘skrbi kao javnog dobra’, mreža povezanih praksi zajedništva, uzajamnosti i suradnje mogu sanirati i izgraditi sustave socijalne sigurnosti za budućnosti. Kombinacija probuđenog nacionalizma, autoritarizma i obijesnog individualizma i konzumerizma uvijek je bila neprijatelj sklada između ljudi i planete, kao i njihova opstanka - rekao je Stubbs.

A desnica, i ekonomska i svjetonazorska, nesumnjivo i sad vreba svoju novu priliku.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.