>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Krajputaš u Kutima

Prvu vijest o postojanju spomenika čuo sam od svoga brata Hazba, godine 1960. On mi je rekao da je, nakon što je o tome krajputašu ispričao u našem selu, čuo da je starijima događaj bio poznat, da je bilo različitih verzija o pojedinostima, ali nije bilo sporno da je čobane pobila komitska družina Feriza Salkovića

U Kutima na Goliji, tri kilometra od Šeremetovice prema Raški, s lijeve strane, ima krajputaš. Bijeli kameni kvadar, postavljen u zemlju, pa se od vremena nakrivio. Četiri davnašnja drvena stupa služe kao njegova ograda. Južna strana kamenog kvadra ispisana je cijela, ćiriličnim slovima, dvadeset i četiri reda. Transkripciju natpisa načinio je za mene Milojko Milićević, književnik iz Raške, nakon što smo prošloga jula ondje zajedno bili. Zagradama su označena mjesta gdje se riječi prekidaju, i jedna koja nije čitljiva. Na samom kamenu nema ni znakova hajfenacije ni zagrada.

О ПУТНИЧЕ НА (-)

МЕРНИЧЕ ТИ

НЕ ЖАЛИ СВОГ(А)

ТРУДА НО СВРА (-)

ТИ ТЕ ПРОЧИТ(-)

АЈ ОВАЈ ТУЖНИ

СПОМЕН МИЛА (-)

НА МИЛЕНКОВИ (-)

ЋА И СТАНИШЕ

СТЕВАНОВИЋА ИЗ

ТЛАЧИНЕ КОЈИ Ж (-)

ИВЕШЕ ПО 17 Г

А ПОВАТАШЕ И

КОМИТИ КОД СВ (-)

ОЈЕ СТОКЕ И (ПОВ-)

(ЕЗАНИ) ИЗГИБОШЕ

НА ОВОМ МЕСТУ

9 ЈУЛА 1928 Г

СПОМЕН ПОДИГОШЕ

ЊИНИ РОДИТЕЉИ

СТАНОЈЕ И РАДА

И СЕСТРЕ ЈЕЛ (-)

ЕНА И СЛАВКА

И ОСТАЛА ФАМИЛИЈА.

Učinio sam koliko sam mogao da saznam kako su pobijeni ti mladi čobani. Ovo što slijedi je najvažnije od onoga do čega sam došao razgovarajući sa ljudima koji su za događaj čuli ili su njime bili bliže pogođeni, te pretražujući štampu iz mjeseca u kojem su se ubistva desila.

Prvu vijest o postojanju spomenika čuo sam od svoga brata Hazba, koji je godine 1960. išao pješice za Rašku na regrutaciju, i vidio šta na kamenu piše. On mi je rekao da je, nakon što je o tome krajputašu ispričao u našem selu, čuo da je starijima događaj bio poznat, da je bilo različitih verzija o pojedinostima, ali nije bilo sporno da je čobane pobila komitska družina Feriza Salkovića. Moj brat je čuo i navodni povod za zločin, koji se tada pričao u onom kraju: jedan od čobana je, vraćajući neku kravu ili ovcu ovu opsovao imenom Feriza Salkovića, tadašnjega komite, a psovku je čuo niko drugi do sam Salković, koji se sa svojim ljudima krio negdje u šumi, pa je ovima naredio da čobane pohvataju, te ih je pod mutnim okolnostima pobio ili naredio svojima da ih pobiju.

Krajputaš u Kutima je samo spomenik, pod njime nije grob pobijenih čobana. Ovi su sahranjeni na groblju u Tlačini, zaseoku sela Borojevića. Uz dvojicu čija su imena uklesana na spomeniku, ubijena su još dvojica. O njima sam saznao da su bili iz Vareva, sela kod Raške. Jedan od ljudi s kojima sam razgovarao čak mi je rekao i imena te dvojice, ali mi je, pred slanje ovoga teksta na objavljivanje, kazao da ipak nije siguran u tačnost njihovih imena. Nesporno je da je događaj preživio tada dvanaestogodišnji dječak Stanoje Pantović iz Tlačine, koji je umro prije petnaestak godina. Po pričanju nekih, svi ubijeni su imali po 17 godina, po drugima su dvojica iz Vareva bili stariji. O dramatičnosti događaja sačuvano je nekoliko usmenih verzija, a ono u čemu se sve podudaraju jeste da ubistva nisu bila povezana sa pljačkom stoke ili bilo kakvim drugim orobljavanjem. Bila su, dakle, puki ili, kako reče jedan od ljudi s kojima sam razgovarao, čisti zločin, nevezan sa bilo kakvim materijalnim okorištavanjem. Ubice nepoznate žrtvama ubijaju ljude koje vide prvi put. Sa ubijenih nije skinuto ništa, nakon pucnjeva žrtve su pomrle gdje su se našle.

Od drugih pisanih spomena pogibije, zahvaljujući Milojku Milićeviću, našao sam samo jedan, u beogradskoj ‘Pravdi’ od 12. jula 1928. I taj je oskudan, ne spominje imena žrtava ni mjesto zločina, ali sve u njemu ukazuje da se odnosi na ovaj o kojem kazuje krajputaš. Evo te cijele novinske vijesti objavljene na desnom dnu 4. stranice lista pod naslovom ‘Razbojnik Salković ubija seljake’: Banda Feriza Salkovića u begstvu je izgleda uspela da se prebaci u planine sreza moravičkog. Usput je Salković uzimao seljake za vođe, da ga sprovedu planinskim putevima. Tako je uzeo dva seljačeta i dva starija seljaka. Jednome seljaku koji je putovao sa konjem, oduzeo je konja, te je jednog obolelog i ranjenog druga prenosio. Kad je video gdje se nalazi, on je pobio svu četvoricu, i naše potere su naišle na leševe tih seljaka. Sigurno je, da se sada nalazi u pravcu Golije i Javora. Potere ih i dalje gone.

Iz dvaju pisanih dokumenata vidljivo je da novinska vijest spominje samo razbojnikovo ime, a imena žrtava ne spominje, dok natpis na kamenu krajputašu spominje imena ubijenih, a ne spominje ime onoga koji ih je pobio. To sve pokazuje da su vremena bila opasna za življenje, te, po svoj prilici iz straha od daljnjih odmazdi, žalosna i nezaštićena rodbina nije imenovala počinioca. Usto je novinska vijest smušenija i gramatički lošija od teksta na spomeniku: nejasna je po pitanju čiji je bio ‘ranjeni drug’, seljakov ili komitin. Glagol ‘video’, na mjestu gdje stoji, ne može se znati šta označava. Vjerovatno dopisnik njegovom upotrebom hoće da kaže ‘kad je komita Salković ispunio ono što je hvatanjem talaca htio da postigne, to jest kad je, uz njihovo kazivanje, utvrdio položaj mjesta na kojem se u planini nalazio’. Dopisnikovo ime nije navedeno, možda i to zbog strahovanja od osvete. Krajputaš u Kutima je, prema pričanju o svjedočenju rodbine ubijenih, podignut u godini pogibije ili u onoj nakon pogibije. Salković je živio do 1943, kad je ubijen u Albaniji. Neimenovanje živoga komitskog vođe posve je razumljivo s obzirom na pokretljivost njegove družine i spremnost da ubije.

Godina u kojoj su nesretni čobani pobijeni bila je puna komitskog nasilja. Dovoljno je vidjeti samo nekoliko stranica ‘Pravde’ od jula 1928. pa će se steći predstava o nesigurnom življenju i po gradovima, a o selima ne treba ni trošiti riječi. Spominju se pojave odmetnika kačaka u Čačku, a bugarski komite Vanča Mihajlova ubile su generala Protogerova. Osim toga, četvorostruko komitsko ubistvo na Goliji desilo se samo dvadesetak dana od atentata na Stjepana Radića u Skupštini Jugoslavije. Prve stranice svih listova tih dana su pune tekstova o reakcijama po svijetu na zločin Puniše Račića, te o toku oporavka samog Radića. Smrt nedužnih golijskih čobana je u takvim danima bila za štampu skoro nevažna.

Spomenik kraj puta u Kutima je blizu Šeremetovice. Ime ovoga potonjeg mjesta je vjerovatno povezano sa onim značenjem koje riječ vuče iz čuvaškoga jezika, dakle ‘bijedan, dostojan žaljenja’, pa dalje ‘mahnit’, ‘po(še)remećen’. Feriz Salković, koji je blizu Šeremetovice pobio golijske čobane, bio je oženjen ženom s rijetkim imenom: Šeremetka. Ovo lično ime bi moglo doći iz persijskog, izvedeno od šer, ‘lav’ i Muhammed, ‘hvaljen’. Šeremetka, žena Salkovićeva, rođena Kuč, bila je sa Žabrena, velikog i lijepog sela na istočnom rubu Pešteri. O njenoj ljepoti se i danas pričaju priče. Da joj je muž kojim čudom znao šta čini nadomak fonemske imenjakinje njegove žene, možda ne bi pobio čobančad čija su stada pasla troskot i gazila po krajevcima, koji se drugdje zovu šeremetke.

Feriz Salković je čuven sa svojih komitskih razbojništava. Ima Sandžaklija muslimana koji danas slave Salkovića kao branioca muslimanske nejači, kao junaka ga neki stavljaju uz rame Jusufu Mehonjiću. Takve stvari su dio goleme revizije prošlosti na cijelom nekadašnjem jugoslavenskom prostoru. U toj aktivnosti je mnoga razularenost proglašena za slobodu i istinu. Za one koji bespogovorno veličaju sve komitsko, bilo bi dobro da vide tužni krajputaš blizu Šeremetovice. Možda bi razmislili prije no što bi nešto lakomisleno izrekli i lakoruko napisali.

1/2