Danas se manje-više unisono smatra da se dob odlaska u mirovinu mora postepeno odlagati, za otprilike onoliko za koliko se produžuje prosječan životni vijek čovjeka. S jedne strane demografski pritisak (kombinacija niskih stopa mortaliteta i nataliteta), a s druge ekonomski (recesija) vode do zahtjeva zakonodavca da se ljudi umirovljuju u što je moguće kasnijoj životnoj dobi. U Hrvatskoj to znači da se vrijeme odlaska u penziju sa sadašnjih 65 pomiče na 67 godina starosti. Mjera je to koja bi se, prema najnovijim najavama Vlade, postupno uvodila do 2020-ih odnosno, u boljoj varijanti, do 2030-ih godina.
Umirovljenje se, i danas i ranije, najčešće shvaća na funkcionalan način. Naime, u ranijem razdoblju industrijalizacije bila je potrebnija mlada radna snaga, pa je mirovinska politika favorizirala rano umirovljenje, a danas, kad se tržište rada slabije puni novom radnom snagom, dobro će doći i starije radništvo. Usto, ako se ono duže zadrži na poslu, manji će biti pritisak na mirovinski fond, kaže ta logika.
Inače, koncept umirovljenja vjerojatno je najkarakterističniji proizvod države blagostanja. Ranije, u predindustrijsko doba, postojao je samo rad do čovjekove fizičke iznemoglosti ili do smrti, dok se tretiranje treće životne dobi kao vremena odmora, dokolice i drukčijeg načina čovjekovog samoispunjenja pojavljuje intenzivno tek iza Drugog svjetskog rata. Primjerice, radnici su tek tada dobili pravo na mirovinu, dok su prije rata istu zasluživali samo službenici i pripadnici viših klasa. Također, pojavljuju se ideje i zahtjevi da se ljude ne isključuje iz aktivnog života tjeranjem u mirovinu po sili zakona, nego da im se pomogne da ‘produktivno stare’, da ostanu prisutni u radnom svijetu koliko god to mogu, da društvo i u tom slučaju bude inkluzivno… I kao kakvom đavoljom zmešancijom, jedan krajnje humanistički zahtjev, koji traži da se ljude ne otpisuje samo zato jer su stari, preokreće se u svoju paklenu varijantu u kojoj će rad u poodmakloj dobi, kako sada stvari stoje, postati mandatoran. Preokret je to sličan onome kad je prije tridesetak godina društvena teorija i praksa zdvajala nad fordističkim, fiksiranim i dosadnim radom na jednom radnom mjestu, zazivajući lepršavost mobilne i fleksibilne radne snage, a sve u ime krajnje prihvatljive ideje o bogatijem i zanimljivijem radnom i životnom iskustvu. Danas se taj zahtjev preokrenuo u svoju zlokobnu inačicu, koja je dobro opisana na jednom prvomajskom transparentu na kojem je pisalo da je prosvjednikovih prijatelja ‘više u Dublinu nego kod kuće’.
- Mirovinski sustavi u razvijenim zemljama, dakle i u Europi, u krizi su od sredine 1970-ih godina kad je, zbog velikih gospodarskih poremećaja, završilo poslijeratno zlatno doba socijalne države. Stoga se u posljednje vrijeme, radi održanja i revitalizacije mirovinskih sustava, u mnogim europskim zemljama poduzimaju raznovrsne, manje ili više radikalne mirovinske reforme - kaže za ‘Novosti’ sociolog Vlado Puljiz.
On izdvaja četiri problema s kojima se susreću europski, a onda i naši mirovinski sustavi. Najprije su tu drastične promjene u reprodukciji stanovništva koje se očituju u niskim stopama rodnosti i smrtnosti.
- Posljedica smanjenog nataliteta je da relativni udio stanovnika u starijoj, mirovinskoj dobi osjetno raste, a istovremeno se smanjuje udio mladog te radnog stanovništva, pa uslijed toga u demografskoj strukturi dolazi do sve izraženijeg debalansa. On će se znatno povećati u narednih dvadesetak godina, kad u mirovinu odlazi baby boom generacija rođena 1950-ih i 1960-ih, kad se rađalo dvostruko više djece nego što ih se rađa danas - ističe Puljiz.
Drugi je problem promjena europske politike. Naime, mastrihtski fiskalni sporazum ograničava godišnji deficit država na tri posto BDP-a, zbog čega se smanjuju izdaci za javne potrebe, pa i za mirovine. Treći skup problema pojavljuje se s promjenama strukture rada.
- Mirovinski sustavi slabo su prilagođeni suvremenom gospodarstvu i tržištu rada, koji su u stalnoj transformaciji. Zbog produženog školovanja mladi ljudi kasnije ulaze u svijet rada. Nadalje, došlo je do masovnog zapošljavanja žena i do snažnog porasta udjela tercijarnih i kvartarnih djelatnosti. Slijedom toga, sve je više atipičnih oblika zaposlenosti kao što su rad sa skraćenim radnim vremenom, rad na određeno vrijeme, sezonski rad i slično - kaže Puljiz.
Uza sve, kaže naš sugovornik, ljudi pružaju otpor promjenama u mirovinskom sustavu, odnosno naučili su na današnje međugeneracijske aranžmane i teško se mire s promjenama.
Pet je mogućnosti, prema Puljizu, kako se može pokušati riješiti kriza mirovinskog sustava. Najprije, mogu se povećati izdvajanja za mirovinski fond.
- Prema jednoj procjeni, do 2040. godine u europskim bi zemljama sadašnji prosječni mirovinski doprinos od oko 20 posto trebalo povećati na 29,4 posto udjela u bruto plaći da bi se, pod pretpostavkom održanja sadašnjeg odnosa broja osiguranika i umirovljenika, očuvao isti udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći - ističe.
Druga je strategija već spomenuto kasnije umirovljenje, treći put vodi u smanjenje mirovina, a četvrti se odnosi na kapitalizaciju mirovina.
- Kod nas je ona djelomično provedena 2002., kad su uvedeni drugi obvezni i treći dobrovoljni mirovinski stup iz kojih se, temeljem individualnih računa, mirovine definiraju na osnovi dijela uplaćenih doprinosa i prinosa mirovinskih fondova. No to je izvan fokusa nagoviještenih promjena u hrvatskom mirovinskom sustavu. Konačno, peta, prijelazna strategija prevladavanja mirovinske krize podrazumijeva stvaranje financijskih mirovinskih rezervi u fondovima tekuće raspodjele, koje se aktiviraju u vrijeme opadanja doprinosa koji u njih pritječu. Primjera radi, takve mirovinske rezerve stvorile su Švedska i Finska, bogate nordijske zemlje s izdašnim sustavima socijalne zaštite - kaže naš sugovornik.
- Međutim, najvažnije mjere koje u širem kontekstu treba poduzeti tiču se tržišta rada, odnosno povećanja ukupne zaposlenosti. Kako je svojevremeno izjavio britanski laburistički premijer Tony Blair, zapošljavanje je najbolja socijalna politika. Drugim riječima, novim zapošljavanjem stabilizira se mirovinski sustav i poboljšava položaj umirovljenika - zaključuje Puljiz.
Uistinu, ako je produktivnost u razvijenim industrijskim zemljama narasla, ako je bogatstva na svijetu više nego prije pedeset godina i ako svi prosječno živimo duže, ne bi li to trebali biti razlozi za slavlje, a ne izlike za napad na umirovljeničke dane? Dakle nije problem u tome što živimo duže, nego u tome što se dopušta manjini da isušuje budućnost većine…
