>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Krleža iz kafića

Glembajevi u zagrebačkom Koldingu: Sladunjavi pogled u prašnjavu, muzejsku sobu Zagreba kakav danas više ne postoji

Kao i u svemu drugome, tako se i u kazalištu stvari danas mijenjaju brže nego ikada prije; Shakespeareovi komadi, commedia dell’arte ili građanska drama mogli su se nekoliko stoljeća prikazivati na pozornici na potpuno isti način, a danas je primjerice pedeset godina u teatru jako dugo vrijeme. S druge strane, kulturni mitovi i nacionalni stereotipi često puta žilavo kaskaju za vremenom, bez obzira na očitu anakronost. Jedan od kulturnih amblema ovog društva koji se pretvorio u mit jest Miroslav Krleža, zajedno sa svojom umjetničkom vrijednošću i društvenim značenjem – u kazalištu to često znači da se zna ‘kako se igra Krleža’.

Pravilo o velikom bardu moglo se dobro vidjeti u predstavi ‘Glembajevi’ Zagrebačkoga glumačkog ateljea, koja je ovih dana proslavila pedeseto izvođenje u zagrebačkom klupskom kafiću Kolding. Da se predstava igra ‘u kavani’ opet je jedan mit, koji je trebao asocirati na stari Zagreb i njegovu austrougarsku otmjenost – iako ni tog Zagreba ni te otmjenosti praktički više nema. Osim toga, veliko je pitanje (i tu je Krleža bio potpuno u pravu) je li Zagreb ikada bio uistinu otmjen ili se tek druga generacija obrtnika i trgovaca prometnula u gospodu, varajući s mjenicama i usput maltretirajući sirotinju. ‘Glembajevi’ u Koldingu bili su svedeni na jednosatnu izvedbu i troje glavnih glumaca: Žarka Savića koji igra starog i prepredenog Ignjata Glembaja, Vesnu Tominac-Matačić u ulozi nezasitne barunice Castelli i Andreja Dojkića koji tumači buntovnog Leona Glembaja.

Osnovni problem predstave, koji ima jake veze s mitom o Krleži, jest to što uopće nije imala potrebu objašnjavati ili stavljati u današnji kontekst išta od toga (malo)građanskog trokuta, jer se, kao, podrazumijeva o čemu je riječ kada se radi o Glembajevima. Tako je ta najpoznatija hrvatska porodična drama postala mjesto višestrukih zabuna: ostala je visjeti u zraku jer su ti samorazumljivi likovi odjednom postali stranci u Zagrebu 2014., a okruženje kafića samo je ‘glumilo’ prostor kavane ili salona kakvi u stvarnom smislu danas također ne postoje. Konačno, i publika je na neki način bila nepostojeća: nije sjedila zavaljena u foteljama i pijuckala kao nekada, nego je odgledala predstavu, zgrabila mantile i izjurila van. Tako su ‘Glembajevi’ u Koldingu malo igrali na efekt cigara koje puši stari Glembaj, malo na kostime iz fundusa Dramskog kazališta Gavella koje nosi barunica Castelli, a malo na razdrljenu bijelu košulju Leona Glembaja, koja ponešto vuče na španjolske sapunice.

Kako se ‘Glembajevi’ uopće mogu danas igrati: kao građanski salon koji su svi zaboravili, kao moralni problem gospode ili kao socijalno pitanje lijevih intelektualaca? U suvremenoj Hrvatskoj ‘gospodom’ se smatraju ratni profiteri koji su se preko noći dočepali para, a istinski lijevi intelektualci mogu se na prste nabrojati. To nužno ne znači da danas ne treba igrati ‘Glembajeve’, ali da nemamo suvremeni, punokrvni i vrijedni dramski tekst koji bi zahvaćao u tektonske odnose hrvatskog društva – to je evidentno.

Ako je išta vrijedilo u ovim ‘Glembajevima’ iz kafića onda je to respekt troje glumaca prema publici i prema vlastitoj izvedbi, koji se mogao jasno osjetiti s pola metra udaljenosti. Od toga, nažalost, nije bilo puno koristi: presudnu vitalnost predstavi oduzeo je anakroni pristup redatelja Željka Senečića Krleži, koji ni ne bježi od svoga mitomanskog stava. U katalogu predstave (a i drugdje) on piše kako je nekada prijateljevao s Krležom i sjedio s njim u Okrugljaku, kako je konobar bio impresioniran društvancem u kutu… Takva je bila i ova izvedba – sladunjavi pogled u jednu od prašnjavih, muzejskih soba Zagreba kakav danas više ne postoji.

1/1