>

novosti logo

Kultura Kultura
Piše Bojan Munjin

Krleži ne pakovati

8. Festival Miroslav Krleža (Zagreb, 28. lipnja – 7. srpnja): U atmosferi sveopćeg kulturnog zaborava, ne samo kada je Krleža u pitanju, Festival Miroslav Krleža, koji jedva sastavlja kraj s krajem, sasvim solidnim programom kazališnih i literarnih večeri već osmu godinu zaredom pokušava oživjeti duh pisca koji jest naš i jest velik, ali do kojeg je malo kome danas zaista stalo

Što je nama danas Miroslav Krleža i što smo mi njemu? – staro je i već ofucano pitanje. Bio sam prije par dana u Krležinom stanu u sklopu 8. Festivala Miroslav Krleža. Skromnije nego što bi se moglo očekivati: dvije male spavaće sobe, još manja trpezarija, udobna, ali ne i raskošna dnevna soba, gomila knjiga na policama. Tu su i slike i skulpture umjetnika, među kojima dominiraju one Petra Dobrovića, Ljube Babića i Antuna Augustinčića, ali i sijaset bakrenog kuhinjskog posuđa, kao iz davnih vremena, o kojem se brinula Bela Krleža. Ili kako je sama znala govoriti: ‘Bakrenu tavu sam našla u jednoj zagrebačkoj hiži, a onaj bokal je jedna kumica donijela pred kazalište. Dosta sam i dobila od mojih Kangrga i Vuksana. Ima i od Krležine tete, ona je volila bakar.’ Tu su i Belini portreti i fotografije njezine barunice Castelli u raznim fazama izvođenja, a s obzirom na to da je tu Krležinu dramsku junakinju igrala sve do mirovine, potpisnik ovih redova svjedoči da je, doduše još u kratkim hlačicama, gledao Belu Krležu na pozornici HNK-a u toj slavnoj ‘Gospodi Glembajevima’. Pored Krležinog kreveta nekoliko je brojeva ‘Le Figaroa’ koje je Krleža listao još dva tjedna prije smrti, ali i pomalo začudna mapa Kolumbovog putovanja u Novi svijet. U tu dnevnu sobu s uobičajenim, ali ukusnim bidermajer namještajem dolazili su Krležini prijatelji, od Marka Ristića, Milana Bogdanovića i Josipa Vidmara do mnogih drugih, ali i mladi pisci s prvim tekstovima na ogled, pa čitav taj unutarnji prostor djeluje kao zatvorena školjka jednog književnog patrijarha čiji ulaz čuvaju gotovo nedostupne muze znanja i umjetnosti.

Brezovčevi ‘Glembajevi’, sa scenografijom sarkofaga iz kojih govore glumci, djelovali su kao neka vrsta sveopćeg pogreba iza kojeg ostaje malo ili ništa, dok svi ti čuveni dijalozi o prevarama i financijskim transakcijama podsjećaju na današnje makinacije

Ipak, povijest kuće u kojoj je stanovao Krleža stvarnija je od intelektualne izmaglice jednog literarnog kružoka te vrlo uvjerljivo svjedoči o mučnoj i turbulentnoj epopeji ovih prostora. Prvotno, između dva rata, ona je pripadala bankaru Adolfu Reinu, koji ju je dao izgraditi po nacrtima znamenitog arhitekta Rudolfa Lubynskog, istog onog koji je projektirao i staru Sveučilišnu knjižnicu na Marulićevom trgu, možda najljepšu zagrebačku secesijsku građevinu. Na vrata te dostojanstvene građanske kuće na Tuškancu pokucali su u proljeće 1941. ustaški agenti i prije no što su ušli u nju, u toj istoj dnevnoj sobi ubio se njezin vlasnik, Adolf Rein. U to vrijeme Krleža će se skrivati u sanatoriju Đure Vranešića, koji mu je praktički tokom rata spasio život od zalutalih metaka, no Krleža poslije rata neće uspjeti spasiti život Vranešiću, koji će biti osuđen i strijeljan kao suradnik ustaškog režima u vrijeme NDH. Četrdeset godina kasnije, Krleža će u svojoj ostavštini dobar dio imovine kuće na Tuškancu ostaviti Đurinom sinu Krešimiru Vranešiću. Na festivalu su tu mučnu epopeju evocirali Marina Bagarić i Zoran Kelava u šetnji Gvozdom, podsjećajući da je takvih odvođenja stanara iz kuća na Tuškancu i njihovih tragičnih sudbina u to doba bilo napretek.

Danas, kada se izađe na balkon Krležinog stana u nekadašnjoj kući Rein, najljepše od svega su mir i zelenilo, kao i osjećaj da ispod diše grad, sentimentalno rečeno, onaj Zagreb koji je Krleža ostavio. Ipak, nije tako. Gradom danas struje neki drugi, puno bučniji zvukovi, neki potpuno indiferentni prema ovom piscu, neki potmulo okrenuti s mržnjom i prezirom prema njemu, a i neki sasvim novi, koje nije briga ni za kulturu ni za umjetnost. Krleža je cijeli život bio sam: za komuniste ‘lijevi drug s desnim skretanjem’, za nacionalističku desnicu ‘boljševik’ i, konačno, neželjeni građanski pisac za uobičajenu tihu većinu. I jedni i drugi i treći držali su se suzdržano, po principu, da parafraziramo onu staru naredbu s vrha, ‘Krleži ne pakovati’. Tako se drže i danas. U atmosferi tog sveopćeg kulturnog zaborava, ne samo kada je Krleža u pitanju, Krležin festival već osmu godinu zaredom u dvorištu kuće u kojoj je stanovao pokušava na mišiće oživjeti duh pisca, koji jest naš i jest velik, ali do kojeg je malo kome danas zaista stalo. Festival već godinama jedva financijski sastavlja kraj s krajem, uz sasvim solidan program kazališnih i literarnih večeri, a okupljena publika više sliči skupu nekih ‘bivših’ ljudi koji su u zelenilo Tuškanca došli da se okrijepe nostalgijom za starim danima.

Prva predstava tog memorijalnog sastanka u dvorištu Krležinog stana na Tuškancu bila je izvedba ‘Gospode Glembajevih’ u režiji Branka Brezovca, što je već u startu značilo, poznajući Brezovca, da nećemo gledati neku muzejsku inscenaciju slavne Krležine drame, no to apsurd zaborava čini samo još većim. Zato su Brezovčevi ‘Glembajevi’, sa scenografijom sarkofaga iz kojih govore glumci i u kojima umiru Krležini junaci, djelovali kao neka vrsta sveopćeg pogreba iza kojeg ostaje malo ili ništa. Svi ti čuveni dijalozi u komadu između oca i sina, Ignjata Glembaya i Leonea, o neviđenim prevarama, financijskim transakcijama, ludilima i neriješenim smrtima, djeluju tako otužno aktualno i podsjećaju na sve današnje makinacije, vile moćnika s nejasnim porijeklom i političke namještaljke, koje mi obični smrtnici možemo samo nemoćno gledati. Na kraju, nakon proglašenog bankrota familije Glembay, pojavit će se glumac u ulozi najmlađeg Glembaya, u utegnutoj bijeloj košulji s crnim hohštaplerskim naočalama i u tom malom dvorištu, u kojem je kao na kakvom sprudu čučala publika, reći će nehajno: ‘Ma nema veze, sve ćemo to poravnati već sutra ujutro’ i odjuriti u vrelu noć. Ta društvena šizofrenija bila je vidljiva u ovoj predstavi i na neki idiotsko bizaran način, a da sama predstava tome nije nimalo pridonijela: robusna muzika koja se čula s nekog megatuluma na obližnjem prostoru nekadašnjeg ‘Saloona’, samo za moćnike s BMW-ima i pripadajuće sponzoruše na visokim štiklama, tukla je čitavo vrijeme i glumce i publiku ravno u glavu, kao da se time željelo reći: odigrajte to malo što još imate, vi gubitnici bivšeg vremena, jer sutra za vas više ionako neće biti ni pažnje ni novca. Možda bi u tom smislu redatelju Brezovcu vrijedilo sugerirati, na tragu sličnog projekta koji je još u devedesetima zamislio redatelj Dragan Živadinov, da svoje glembajevske sarkofage lansira u svemir, jer će jedino ondje, žmirkajući, oni možda moći podsjećati nekoga ovdje na tu davnu literaturu i sve oko nje, koja je predstavljala naša uzbuđenja i naš život. Tako je prošlogodišnje sedmo izdanje Krležinog festivala bilo zagušeno ne samo općom javnom indiferentnošću nego i histerijom oko svjetskog nogometnog prvenstva, a mediji su zabilježili kako ‘unatoč naporima koji se ulažu u promociju Krleže i njegova djela, on ipak ostaje nevidljiv poput mnogih umjetnika danas u sveopćoj medijskoj zagušenosti politikom, popularnom kulturom i sportom’. Godinu prije, festival je započeo Krležinim komadom ‘U agoniji’ kako bi nešto rekao o društvenoj i političkoj agoniji u kojoj živimo ili, kako je naglasila redateljica Ana Đorđević, ‘to je drama koja počinje u zoru suvremenog doba kakvo danas znamo’. Ni godine 2013. Krležin festival nisu posjetili političari, jer su baš tih noći ispijali šampanjac u slavu ulaska Hrvatske u EU, a šest godina kasnije mogli bi se prisjetiti davnih i otužnih Krležinih riječi i o Evropi i o političarima: ‘Posvećujući sve svoje bogato znanje ženama, tkaninama, loptama i strojevima, Evropa se danas miče sa svojim topovskim cijevima i pneumatičkim točkovima i benzinskim kantama i filozofijama kao žalosna sablast koja, između toplih tropskih daljina i maglenog ledenog sjevernog mora, ne zna što da počne, čega da se prihvati i kamo da zapravo krene…’

‘Krležine igre detekcije’ Marija Kovača parodijski su kviz u kojem na pitanja odgovara ravnatelj festivala Goran Matović: ukoliko na sva odgovori točno, primit će ga, ne prije kraja godine, pročelnica za kulturu Grada Zagreba i obećati mu sredstva za idući festival

S obzirom na to da je sve s Krležom sada više tužno nego značajno, više apsurdno nego dostojanstveno, tako se i na njegovom festivalu pojavila začudna i crnohumorna predstava ‘Krležine igre detekcije’ u režiji Marija Kovača, na temu današnjeg slabašnog znanja o Krležinim djelima. Predstava protječe kao kviz s podbadanjem jeftinih TV igara kao što su ‘Potjera’ ili ‘Tko želi biti milijunaš’, uz ironično spominjanje astronomskih gaža koje glumci dobivaju za slične nastupe, kao i aktualnih političara koji petparačke javne događaje koriste za vlastiti medijski marketing. Također, predstava se autoironično poigrava i stereotipima o Krležinim likovima, suprotstavljajući plitkost naših automatskih predodžbi o Krležinim junacima zaista velikim i autentičnim opisima istih likova. Onaj tko odgovara na pitanja u ovom parodijskom kvizu je Goran Matović, ravnatelj Festivala Miroslav Krleža, a ulog je, uz sarkastičan prizvuk, zaista velik: ukoliko odgovori na sva postavljena pitanja, Matovića će, ne prije kraja godine, primiti pročelnica za kulturu Grada Zagreba i obećati mu sredstva za idući festival, ukoliko pak odgovori netočno, od novca neće biti ništa. Kao da se o bilo kakvom znanju, nečijoj kompetenciji i vrijednosti svega toga uopće radi. Festival je u toj sveopćoj gluhoći tiho nastavljen dalje pa je publika mogla vidjeti, opet memorijalno, drugi čin Krležine drame ‘U logoru’, predstavljene su knjiga Zlatka Svibena ‘Od Bele do Isabelle’ o ženama u Krležinu životu, izložba o slikarima koji su se bavili Krležom i, uz još nešto osvježavajućih kružoka, rukopisna građa Miroslava Krleže.

Čitav ovaj festival, ne samo ove godine, zamišljen je sa smislom i mjerom, ali znači li sve to išta u ovom bezukusnom vremenu i hoće li zbog toga dobiti neku crkavicu za svoje postojanje, veliko je pitanje. Kao što međunarodni demografi predviđaju da će se Hrvatska za 30 godina smanjiti na tri milijuna stanovnika i da će u njoj do kraja 21. stoljeća živjeti njih tek dva milijuna, slično će se rastočiti i njezina kultura. Ili kao što kaže Slobodan Šnajder u svom nedavnom intervjuu za Novosti: ‘Nacionalisti najviše upropaštavaju ono do čega im je – quasi – najviše stalo. I što sada? Tlo ostaje, krv odlazi, rastočuje se. Tko će ostati? Davno sam to pitao… Pa mi ljevičari u ovom trenutku Lijepe Njihove jedini smo koji se još brinemo za kulturu, pa unutar toga i nacionalnu. Mi smo jedini koje brine katastrofalan pad kriterija u kulturi koji je ravan nacionalnoj katastrofi te se ima proglasiti elementarnom nepogodom…’

1/3