>

novosti logo

Kronika Kronika

Krov na glavi

Oko mene su padali crijep i drvena građa, a jedna greda promašila mi je glavu za nekoliko centimetara. U trenu je kuća ostala bez krova, svjedoči Milan Vučković

Posljednje snježne oborine, a potom i niske temperature na Baniji donijeli su stanovnicima niz problema. Zatrpani su putevi do sela i zaselaka, polomljena su stabla voćaka, na više mjesta prekinuti elektro kablovi, a mnogi su ostali i bez pitke vode. Ipak, sve to nije ništa prema nesreći koja je zadesila Mevlu i Milana Vučkovića u Malom Gradcu istočno od Gline, kojima se, od težine snijega, čitav krov sručio na glavu, odnosno u stambeni prostor. Milan, koji je tog trenutka bio sam u kući, za dlaku je izbjegao smrt.

- Snijeg je padao nekoliko dana, zameo je puteve i selo, a potom su pale temperature. Nekoliko dana sam čistio dvorište i sve se pomalo počelo normalizirati, pa je supruga otputovala na par dana u posjet rodbini u Bosnu, jer smo mislili da je najgore prošlo. No, neki dan, u ranu zoru, nešto prije 5 sati, probudio me zvuk kao da snijeg kliže s krova. Odmah iza toga čulo se pucanje greda i grmljavina. Pomislio sam da je potres pa sam izletio pred kuću. Tek tada sam bio u velikoj opasnosti. Oko mene su padali crijep i drvena građa, a jedna velika greda promašila mi je glavu za svega nekoliko centimetara. U trenu je kuća ostala bez krova. Sve se sručilo u sobe i dvorište. Susjedi su čuli tresak i došli vidjeti što je, no ništa se više nije moglo učiniti – prisjeća se Milan tih dramatičnih trenutaka.

Po život opasna ruševna kuća u vlasništvu je Republike Hrvatske, a dodijeljena je supružnicima Vučković kao privremeni smještaj

Kuća u kojoj se dogodila nesreća u vlasništvu je Republike Hrvatske, a dodijeljena je supružnicima Vučković kao privremeni smještaj, jer su za zahtjevom za obnovu svoje, u ratu uništene kuće, zakasnili.

- Od kako smo se 2004. godine, vratili iz Srbije, pet puta smo se selili i nastanjivali privremeno po tuđim polu srušenim kućama, jer su nam rekli da nema šanse da dobijemo obnovu. Na kraju su nam kao privremeni smještaj dodijelili ovu derutnu i staru kuću, koja je ovako završila. Sad smo preselili u susjednu napuštenu kuću koja je još gora od ove i pojma nemam što će dalje biti. Živimo od nešto socijalne pomoći i jedva preživljavamo. Već mi je dosta svega. Ovih dana sam dobro razmislio i donio čvrstu odluku. Preselit ću se na svoje rodno ognjište. Tamo više nema moje kuće, ali sam smislio kako ću. Svom snagom nastojat ću negdje nabaviti nekakav polovan kontejner, postaviti ga na svoju zemlju i živjeti sa ženom, svoj na svome. Dosta mi je ovog potucanja po tuđim ruševinama. Od države više ne tražim ništa, ni novac, ni obnovu, ni vodu ni struju. Neka mi na mojoj zemlji postave kontejner i skinut će me s vrata. Ja i moja Mevla bit ćemo sretni i zadovoljni – traži Milan Vučković.

Mnogo teže od Milana, rušenje krova podnijela je njegova supruga Mevla.

- Sve nam je uništeno, ništa nije ostalo čitavo. Godinama smo skupljali namještaj, kućanske aparate, suđe. Sve je zdrobljeno u sekundi. Opet moramo ispočetka, a ja sam teška bolesnica, da vam ne nabrajam od čega sve bolujem. Želim da se mom mužu ostvari želja da nabavi taj kontejner, pa nije on valjda skuplji od kuće. Samo neka ima prozore i vrata. Znam da ćemo se na svome smiriti i uspjeti jer ovo dugogodišnje potucanje po tuđim napuštenim kućama će nas ubiti – očajna je Mevla Vučković.

Vijest o nesreći u Malom Gradcu brzo se pronijela krajem i već sutradan o tome je obaviješten i gradonačelnik Gline Milan Bakšić, koji je odmah posjetio nesretnu obitelj.

- Kako je objekt čiji se krov urušio u državnom vlasništvu, odmah sam o tome obavijestio nadležno ministarstvo i Ured za prognanike u Petrinji. Za posjete Milanu i Mevli, shvatio sam da gotovo da nemaju niti što jesti, pa sam donio odluku da im Grad Glina odmah dodjeli tri tisuće kuna za prvu ruku. No, sve je to prva pomoć. Sada moraju djelovati ministarstvo i Regionalni ured, zajednički koordinirati akciju, jer je to, na kraju krajeva i njihova obaveza. Ljude se ovako ne smije ostaviti. Osim toga, Milan mi je rekao kako on želi taj kontejner. Možda će netko tu ideju smatrati glupošću, no znam što bi to njemu značilo. Bio bi na svojoj djedovini, ne bi se više seljakao. On i supruga vrijedni su ljudi i siguran sam da bi uspjeli. Grad Glina nema kontejnera, ali ću o njihovoj želji obavijestiti nadležni ured i Ministarstvo, jer to je najmanje što mogu i moraju učiniti za ovu obitelj – objašnjava gradonačelnik Gline, Milan Bakšić.

Đuro Stojić, zamjenik gradonačelnika Grada Gline iz redova srpske nacionalne manjine, gotovo svakodnevno nakon tragedije obilazi obitelj Vučković, a navrate i sumještani, nudeći pomoć. Janko Likar jedan je od onih koji su prvi priskočili u nesreći obitelji Vučković.

- Za ove siromašne i skromne ljude ovo je velika tragedija. Pomogao sam čistiti dvorište od razbijenog crijepa, letava i greda, a građu smo izvlačili i iznutra. Koliko- toliko osposobili smo susjednu, praznu i napuštenu kuću, kako bi se Milan i Mevla mogi skrasiti neko vrijeme, no ni taj objekt nije baš siguran. Vjerujem da će ovaj bračni par prevazići trenutne teškoće i napokon se smiriti na svojoj zemlji, što je Milanova velika želja – kaže Likar.

Milanov sin Milenko Vučković, koji živi u Srbiji, čim je čuo za nesreću doputovao je ocu i majci.

- Došao sam pomoći. I sam, s obitelji, teško živim, pa ne mogu pridonijeti financijski, ali mogu krčiti dvorište i pomagati na druge načine. Inače, vrlo često dolazim sa suprugom i djecom u Baniju. To je moj rodni kraj i srce me stalno vuče. Na kraju krajeva, tu sam rođen. Moja djeca obožavaju Baniju i svi smo nekako voljni, ako se ukaže prilika, da se vratimo. Odavde sam s roditeljima pobjegao u Oluji, imao sam dvadeset godina, ali nisam prestao razmišljati da se, poput mojih roditelja, vratim zauvijek – kaže Milenko Vučković.

1/2