Ponekad neki umjetnici osjećaju stvar u kostima. Godine 1977. Sex Pistols su pjevali da ‘budućnosti nema’. Rijetko je tko mogao pomisliti da je sva ta pankerska buka zapravo precizna himna svijeta koji dolazi, koji se upravo tada rađao i koji će postati naš dom. Pjevali su o našoj sadašnjosti koja je izgubila budućnost i za koju će neki čak u jednom trenutku pompozno reći da je dosegla ‘kraj povijesti’ u konačnom trijumfu neoliberalnog kapitalizma i liberalne demokracije. Naravno da ni arogantni američki politolog koji se usudio proglasiti kraj povijesti nije doista vjerovao da će povijest stati: ne, ići će dalje, samo neće imati budućnost. Povijest će se svesti na vječno isto, vječni prezent, poredak kojim upravljaju tržište, profit i zapadne ‘vrijednosti’. Poglavlje budućnosti kao horizonta promjene – na početku kojeg stoji Francuska revolucija – je zatvoreno. Kada su dakle govorili o kraju povijesti, zapravo su govorili o kraju utopije, kraju sanjanja o drugačijem svijetu i, još konkretnije, kraju borbe za jednakost na kojoj su počivale sve društvene nade u posljednja dva stoljeća. Svijet se, po njima, nakon revolucionarnih avantura vratio uobičajenom, ‘prirodnom’ poretku nejednakosti i dominacije (koji ćemo orvelovski zvati demokracijom), kojim upravlja ‘nevidljiva ruka’ tržišta (što ćemo zvati slobodom).

U jednome je Fellini ipak pogriješio: neće biti potrebno da dirigent hitlerovski urla. Kada kugla konačno udari i razori snove o drugačijoj budućnosti, svi će kao omađijani dobrovoljno prihvatiti diktat. I vratiti se na svoje mjesto u orkestru

I čak kada se revolucija ugasila u zemljama koje su se proglasile socijalističkim ili na putu u socijalizam – u jednom trenutku bilo je to skoro pola kugle zemaljske – s njom su se djeca kapitalističkog Zapada još uvijek zanosila prijeteći da prevrat doista i ostvare krajem šezdesetih i tokom sedamdesetih godina. Onda se plamen počeo smanjivati. I potom je zgasnuo. Sex Pistols su bili predgrupa za Margaret Thatcher i Ronalda Reagana, za osamdesete koje će obilježiti slamanje radničkih i socijalnih prava, beznađe i heroin. Bilo je to predvorje vrlog neoliberalnog svijeta u kojem se i dalje koprcamo, još uvijek bez budućnosti, cinični spram snova, hladni spram bližnjih i narcisoidno zagledani u vlastitu sliku na društvenim mrežama.

Uistinu, ponekad neki umjetnici osjećaju stvar u kostima, istodobno, čak i kada su tako različiti kao Sex Pistols i Federico Fellini. Godine 1978. snimio je 70-minutni TV film ‘Proba orkestra’; na američkom plakatu s intrigantnim podnaslovom ‘Propast Zapada u C duru’. Usudit ću se reći da je njime pokušao odgovoriti onoj čuvenoj rečenici iz romana ‘Gepard’ Giuseppea Tomasija di Lampeduse po kojoj se ponekad sve mora promijeniti ako želimo da sve ostane isto. ‘Proba orkestra’ kao da nosi puno mračniju poruku: sve uvijek ostaje isto, čak se ništa ni ne mijenja, bez obzira na prolaznu buku i bijes.

Taj okrutni verdikt Fellini u ‘Probi orkestra’ objavljuje kroz kuglu za rušenje koja razara zidove kulisa među kojima živimo. Oni među nama skloni psihoanalitičkoj teoriji mogli bi tu kuglu razumjeti kao Lacanovo realno koje pokušavamo prekriti simboličkim poretkom kroz čije pukotine to realno ponekad zastrašujuće izbija ili ga u potpunosti razara. Orkestar se pojavljuje kao forma samog društvenog poretka. U njemu svatko ima svoje mjesto, po instrumentu i talentu, a njime rukovodi dirigent. Po takvoj metafori, koja nije slučajno odabrana, harmonija se ostvaruje pod čvrstom rukom vizionarskog vođe, bez obzira na pojedinačne glazbenike, njihove ljudske slabosti i smiješne intrige. Revolucija pak počinje kada postojeći poredak dovedemo u pitanje, kada pomislimo da bi moglo biti drugačije, kada se oslobodimo straha i pobunimo vođeni idejom pravednijeg poretka. Pobuna bez jasne ideje što želimo kada se revolucija dogodi obično se svodi na bijes nakon kojeg se stvari vraćaju na svoje mjesto.

Kada je pao Zid, na masovne demonstracije pozvali su i istočnonjemačkog dramaturga i disidenta Heinera Müllera, očekujući da potvrdi vječnu smrt ne samo komunističkog režima već i te ideje same. Ono što je učinio nije se dopalo nikome…

‘Probu orkestra’ Fellini je snimio za vrijeme talijanskih olovnih godina tinjajućeg građanskog rata, obilježenog represijom režima koji se nikada nije riješio fašizma ni pomoći radikalno desnih grupa, kao i bombama i ubojstvima u režiji Crvenih brigada i drugih radikalno ljevičarskih organizacija. Revolucija je bila u zraku, a nasilje se činilo neizbježnim. Čitava generacija je bila na nogama. U svibnju te 1978. ubijen je Aldo Moro. U trenutku u kojem se film pojavljuje na platnu ljevičarske grupe će se naći pod udarom države, a njihovi aktivisti masovno završavati po zatvorima, uključujući i filozofa Tonija Negrija optuženog da je osmislio Morovu otmicu i ubojstvo. U trenutku pisanja scenarija i snimanja filma Fellini je nesumnjivo bio pod utjecajem aktualnih društvenih i političkih zbivanja, ali nije mogao znati sve ono što danas znamo o tom vremenu ni ono što će tek doći. To je mogao samo osjetiti u kostima. I o tome napraviti film kao komentar svoje epohe kojim nam sugerira da će neuspjela revolucija suočena s nepodnošljivom kuglom realnog završiti u represiji koju se naziva mirom, pod dominacijom koju se naziva demokracijom, pod ropstvom koje se naziva slobodom i, konačno, u zatvoru društvenog orkestra koji se naziva harmonijom. U jednome je ipak pogriješio: neće biti potrebno da dirigent hitlerovski urla. Kada kugla konačno udari i razori snove o drugačijoj budućnosti, svi će kao omađijani dobrovoljno prihvatiti diktat. I vratiti se na svoje mjesto u orkestru.

Kada je pao Berlinski zid, s njim je pao jedan poredak koji se u ime slobode ogradio zidovima. Režim koji je vladao u ime naroda od tog se naroda branio policijom. Svi su pohrlili u slobodu ne znajući da je jedna sasvim drugačija zamka već pripremljena. Veliki istočnonjemački dramaturg Heiner Müller bio je tada jedan od vodećih istočnoevropskih disidenata, netko tko je svojim teatrom ubojito provocirao režim dekonstruirajući mehanizam revolucije i njezino pervertiranje. Müller to nije radio iz pozicije antikomunizma. Upravo suprotno. Kada je dakle pao Zid, na Alexanderplatzu su se 4. studenoga 1989. odvijale masovne demonstracije. Pozvali su i Müllera, očekujući da svojim autoritetom potvrdi vječnu smrt ne samo komunističkog režima već i te ideje same. Ono što je učinio nije se dopalo nikome. Osjećajući duboko u kostima vrijeme koje dolazi, Müller se nervozno šetao pored bine. U tom trenutku prišla mu je grupa mladih radnika koja je dijelila letke o nužnosti osnivanja nezavisnih sindikata. Nisu im dozvolili da govore. Müller je uzeo letak, izišao pred pola milijuna ljudi, rekao kako je DDR odvojio umjetnike od naroda koristeći privilegije, zaključio da nam ne trebaju privilegije već solidarnost i, umjesto govora, pročitao letak. Nastupila je tišina, zvižduci i zbunjenost. Svi su bili uvjereni da su događaji zauvijek bacili u ropotarnicu povijesti marksistički vokabular klasnih borbi, radničkih prava i solidarnosti. U srpnju 1990. ‘New York Times’ će prenijeti njegovu zabrinutost daljnjim razvojem. ‘Ono što me najviše iznenađuje u nedavnim događajima nije pad Zida već povratak nacionalizma, rasizma i antisemitizma. Mislio sam da se iščupalo taj korov, ali korijenje je ostalo u zemlji da ponovno iznikne.’

Kažu da je stanovnik opkoljenog Sarajeva na pitanje što misli o padu Berlinskog zida odgovorio da je to bila dobra stvar po sebi, ali da je jedini problem u tome što je pao na naše glave. Fellinijevska kugla koja je, između ostalog, srušila Zid nije se zaustavila. Punom je snagom udarila u već protresenu jugoslavensku zajedničku kuću i po njoj je udarala kroz devedesete, drobeći i gradove i ljude. Ono što je Müller osjetio u kostima, nama se upravo tada počelo događati. Ne, nismo mi zaostajali za svijetom ‘bez Zida’ i ujedinjenom Europom; upravo suprotno, bili smo pilot-epizoda suvremene neoliberalne džungle kojom vlada nesmiljena borba za resurse, teritorije, granice, imaginarne zajednice koje postaju sudbina i smrtna presuda za one koji se ne uklapaju, gdje se prodaju nacionalni i vjerski identiteti kao učinkovite opsjene zbog kojih ne vidimo na čemu počiva naša stvarnost i tako obnevidjeli gazimo po kostima, poraženima, utopljenima, tj. svima onima kojima je kugla pala na glavu.

Redatelj Edvin Liverić i dramaturginja Nina Mitrović odlučili su uskrsnuti Fellinijev tekst na sceni, u suvremenoj Hrvatskoj. Naizgled neobičan izbor. I, kao i u Fellinijevom filmu, doista smo isprva zabavljeni tom probom, glazbenicima i njihovim malim ljubomorama i sebeljubljem, smiješimo se podrugljivo svim tim prevarama, raspadnutim brakovima, perverznim strastima, pohlepi i lažima kojima prikrivaju svoje mane, kukavičluk i amoralnost. Pitamo se kakve veze sve to ima s nama. I onda, polako počinjemo shvaćati lukavstvo, javlja se spoznaja, a smijeh povlači: pa mi smo ti ljudi, zarobljeni u vječnoj probi orkestra vlastitog života. I nama je sasvim jasno da nešto ne valja, tj. da nam se valja pobuniti, ali ne znamo više ni kako ni za što… Dirigent zna da ne znamo. On zna da će buka i bijes prestati – uvijek prestanu – i da će se svi vratiti na svoja mjesta u orkestru, a on nastaviti dirigirati, čak žustrije, odsječnije, čvršće, jednom kada neodlučni pobunjenici budu konačno slomljeni ili se sami slome.

‘Naše je vrijeme suštinski tragično, no mi ga odbijamo prihvatiti kao tragično. Kataklizma se dogodila, nalazimo se među ruševinama, počinjemo ponovno graditi nova mala staništa, gajiti nove male nade. Nije to lako, jer nema lagodnog puta u budućnost, ali ipak se krećemo dalje i zaobilazimo prepreke. Moramo živjeti bez obzira na to kolika su se nebesa već srušila.’

Ovim paragrafom počinje roman ‘Ljubavnik Lady Chatterley’ D. H. Lawrencea koji bi mogao stajati i kao moto ‘Probe orkestra’ ili naših života. Da, uistinu tako živimo, idemo dalje, preko razvalina i ponad leševa, nadajući se da će nas sljedeći put kugla zaobići. Ali neće. Možda je izlaz u tome da napravimo suprotno. Gledati širom otvorenih očiju tu kuglu koja se prijeteći njiše nad nama, živjeti s punom sviješću o tragičnosti i ruševinama koje su naš istinski habitat, možda je jedini način da ovladamo svojom stvarnošću. I vratimo joj budućnost.

* Ovaj je tekst napisan za programsku knjižicu uz predstavu ‘Proba orkestra’ u režiji Edvina Liverića, koja je premijerno izvedena 14. rujna u ZKM-u.