>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kulturno, a naše

Tema kulture, pa onda uže shvaćeno i nacionalne kulture, bilo tzv. većinske ili manjinske, izuzetno je zanimljiva. Odgovor na pitanje mogu li se kulture uopće tako kvalificirati zahtijevao bi obnovljenu raspravu o smislu juridičkog koncepta ‘kulturne autonomije’, kao bitnom dijelu cijelog identitetskog posla ‘pravljenja manjine’

Anegdota je potpuno autentična i dogodila se prije nekoliko godina. U jednom časopisu nacionalne manjine u Hrvatskoj – za našu priču sasvim nebitno, radilo se o bošnjačkoj – jedan mladi suradnik počeo je crtati karikature i raditi montaže ismijavajući u njima ljude i pojave iz života manjinske zajednice. Naročito je na metu uzeo funkcionere manjinskih kulturnih institucija i političke zastupnike manjina u Saboru. Na disciplinskom sastanku, na koji su ga pretpostavljeni ubrzo pozvali, hrabri mladi autor rekao je kako ga u radu inspirira ‘Feral’ i da je on samo htio da iste kriterije koje je u kulturi većinski narod primijenio na sebe ostvari i u onoj manjinskoj. Rečeno mu je kako ne shvaća posao zaštite manjina i zahvalili su mu na suradnji.

Tema kulture, pa onda uže shvaćeno i nacionalne kulture, bilo tzv. većinske ili manjinske, izuzetno je zanimljiva. Odgovor na pitanje mogu li se kulture uopće tako kvalificirati zahtijevao bi obnovljenu raspravu o smislu juridičkog koncepta ‘kulturne autonomije’, kao bitnom dijelu cijelog identitetskog posla ‘pravljenja manjine’. U jednim novinama nacionalne manjine ova tema odmah i neizbježno je i autoreferencijalna. Jer mediji su – to stalno ponavljamo – važan dio današnje kulturne produkcije svih ‘zajednica’, a naročito onih koje bi da budu narodne.

Pojam kulture koji je sada i ovdje na djelu nije još uvijek tradicionalističko-građanski, kako bi se na prvi pogled moglo činiti. Jer folklorizacija, koje ne nedostaje, originalno je tako bila pogled građanske klase na život naroda. Sve to današnje ‘čuvanje tradicije’, a po logici ‘nasljeđivanja’ kulturne baštine, pa i kada želi biti progresivno ili točnije politički korektno, ne operira primarno s kulturom sjećanja, kako bi to htjeli današnji aktivisti civilnog društva. Oni mogu željeti da se ‘sjećamo’ antifašizma u životu svojih naroda, a potisnemo njegov fašizam. No sve je to samo dio naših suvremenih identitetskih strategija. Čuvanje nečega pretvorenog u tradiciju (zaboravlja se u socijalizmu postojeća diskusija o tome može li se revoluciju prevesti u vlastite tekovine) tu ‘tradiciju’ ne otkriva, već je primarno stvara i iznova konstruira. Kada se radi o bitnim civilizacijskim i političkim pitanjima, na novim revizionističkim ‘temeljima’. Tako se danas svi, kako kaže zagrebački filozof Borislav Mikulić, sjećaju da se sjećaju. A taj novi pasatistički pogled na prošlost počeo je u svojem zadnjem naletu harati još negdje 1980-ih godina. I to ne kao hrvatski ili srpski izum. Već, pisao je i govorio o tome kulturolog Boris Buden, kao novi domišljaj europskih ideologija i zapadnih nacija zahvaćenih društvenom i ekonomskom krizom 1970-ih. Tako je baš pod vladavinom francuskog socijalističkog predsjednika Mitterranda u brižljivo od države potaknutoj ‘kulturnoj obnovi’ Francuska od zemlje građanske revolucije i dva stoljeća republikanizma i sekularizma u svojoj samopredodžbi pretvorena u tisućljetno kraljevstvo Božje na zemlji. A sam Mitterrand onda je mogao biti uzdignut u poglavara svih Francuza, a ne tamo nekog zastupnika radnih slojeva francuskog društva, što je prije toga bio. Pitanja radnih prava, kako se danas suzila klasna problematika, ili pitanja socijalističkih ciljeva države i društva, kako su ona tada politički bila na redu, onda su mogla biti zamijenjena pitanjima dvorskih protokola, lente i Biblije. Koja, vidimo sada u stamenoj tradiciji od nekoliko desetljeća lokalnog novokomponiranja, stoje u središtu javnog interesa i malih kraljevina.

A baš u nešto slično tome se Socijalistička Republika Hrvatska i sama – koja tada još nije slijepo slijedila zapadne uzore – u međuvremenu pretvorila. Naravno, jedan Mitterrand nikada nije postao Tuđmanom. Vrijedi i obrnuto. Čak su se međusobno sporili oko prepoznavanja i priznavanja. No to su, gledajući u historijskoj retrospektivi, bile samo razlike u izvedbi i umjetničkom dojmu, a ne u zadanom programu, u centru i na poluperiferiji kapitalskog sistema. U međuvremenu je centar, ta naša Europa koja nije Balkan i kojoj smo oduvijek težili i sama i ne bez vlastite krivnje posala poluperiferijom. A mi njezina teška periferija, ustvari unutrašnja kolonija. Ne treba nam biti vulgarnim materijalistima da bismo dokučili kako kada već planiraš većini stanovništva barem otežati, ako ne i onemogućiti put do kruha, u tome dobro pomažu razni dvorski karnevali, spletke i insceniranja opasnih veza među dvorjanima. A i koji tektonski geopolitički ‘poremećaj’ nije naodmet. Recimo onaj po kojem razni ‘komunistički’ wannabe dvorovi više ne mogu zajedno jer su u tih naroda, koji svaki za sebe odijeljeno stenju za zapadnom demokracijom, na djelu nepremostive historijske razlike i tome slično.

Vratimo li se tematici nacionalne kulture, većinske i manjinske, vidimo da ona biva funkcionalizirana i pragmatizirana, a za tzv. državotvorne ciljeve. Upregnuta dakle u neke, prije nove etape vjerske i nacionalne ‘obnove’, izvankulturne ciljeve. Posvuda cvate tendencija ‘kapitalističkog realizma’, koja tvrdi da je vrijeme individualnih i grupnih poetika i estetika prošlo. A u tom realizmu navodno idilična predmoderna prošlost simbolički ovladava sadašnjošću. Ljudi se u svom svakodnevnom preživljavanju sve više pretvaraju u uniformne i bezlične mrave. Ali zato svaku večer na televiziji, samo ako su platili pretplatu, mogu gledati i slušati o pustolovinama Velikih mrava vlastite nacije, kulturnog kruga i itd. i sl. Na djelu je reakcionarna upotreba kulture i čovjeka u kojoj nekada građanska projekcija nacionalnog manifestira hegemonističke, pa i totalitarne tendencije. Kako prema vani, prema slavnim drugima, tako i prema unutra, prema našima, svojima itd. i sl. O tome govori i uvodni primjer iz ovoga teksta.

Ne tako davno ovdje su svi znali da ‘nijedna nacionalna zastava nije oslobodila radništvo’ (August Cesarec), da moramo razlikovati entitas nationis od entitas populi (Krleža u povodu ankete o nacionalnim kulturama malih naroda 1969. godine). Svi su znali da nam više ne treba kultura Sturm und Dranga sa svojim integracionim državotvornim ‘misijama’. Potrebno je bilo revolucionarno shvaćanje nacionalnog, koje za razliku od ovog prvog uzima u obzir proturječne elemente. A to onda znači, u prvom redu, društvene klase! Kada smo jednom na takav način kulturni, nastojat ćemo ostvarivati narodnu zajednicu na način da uvažavamo i promičemo njezinu socijalnu većinu. I to ne samo u državotvornom smislu, već u povijesnoj perspektivi čovječanstva.

Moramo ponovno biti sposobnima čitati riječi V. I. Lenjina s početka 20. stoljeća, ne kao zavjet brata Slavena ovdašnjim suplemenicima, već kao poruku za one koji doista mogu postati braćom po metaforičkom i stvarnom oružju: ‘Buržoazija svih nacija, i u Austriji i u Rusiji, pod parolom nacionalne kulture sprovodi na djelu slabljenje demokracije, cjepkanje radnika, trgovačke pogodbe s feudalcima o prodaji narodnih prava i narodne slobode.’ Organizirani internacionalni socijalistički pokret mogao je zahtijevati da se iz svake nacionalne kulture uzima samo ono što sadrži demokratske i socijalističke elemente, kao protuteža građanskoj kulturi i njezinom nacionalizmu. U Jugoslaviji je 1970-ih Predrag Matvejević, koji se bavio kulturnim politikama na način trasiranja ‘novog kulturnog stvaralaštava’, pisao: ‘Naše su mlađe generacije u znatnom broju slučajeva doista prikraćene za jednu istinski socijalističku i revolucionarnu dimenziju u njihovom odgoju, dimenziju u kojoj, dakako, najprogresivniji elementi nacionale kulture imaju svoje počasno mjesto.’ Što mi danas tome možemo dodati, osim glupavih atributa: većinski i manjinski?