>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Kuna među knjigama

S Ilijom Petkovićem sam pričao samo jedanput, i to dan nakon što sam prvi put vidio kunu zlaticu kako leži na mojim knjigama. Iz Graba sam, 25. jula 2017, otišao u Beograd na utakmicu Partizan-Olimpijakos. Prvi i jedini put sam gledao utakmicu iz lože stadiona JNA. S moje desne strane je bio fudbalski sudija Milan Karadžić, a s lijeve Ilija Petković

Ovo pišem u Grabu, posljednjem selu opštine Novi Pazar prema opštini Ivanjica. Grab je selo u kojem sam se rodio. U kući u rodnom selu imam jednu sobicu i u njoj veliku stalažu s knjigama. Knjige su nabavljane osamdesetih godina, tek pokoja je u stalažu dodana kasnije. Među knjigama, na sredini stalaže a na sredini police, na metar visine od poda, odavno stoji poredano, u dužini od pola metra dvadeset i šest knjiga iz Collection Budé, dvojezične edicije klasičnih tekstova ‘Les belles lettres’. Oni koji poznaju te knjige, znaju i da na koricama grčkih pisaca stoji lik sove, a na onima latinskih stoji rimska vučica. Oni koji ih čitaju, znaju da su grčki ili latinski tekstovi priređeni na desnim stranicama, a na lijevim je francuski prevod. To ih čini drukčijim od skoro svih drugih takvih izdanja po svijetu, gdje su na lijevim stranama originalni tekstovi, a na desnima je prevod.

U petak, 26. juna popodne, ušao sam u tu sobicu s knjigama i na knjigama iz Collection Budé vidio kunu zlaticu. Pogledala me je kratko, skočila s knjiga na pod i kroz otvorena vrata sobice pa kroz odškrinuta vrata kuće munjevito nestala. To je drugi put da na tim knjigama nalazim kunu zlaticu. Drugi put je i da u životu vidim tu životinju. (Prizor me je odvukao od misli da se baš u tim satima navršava trideset godina od utakmice Jugoslavija – Španija u Veroni, na stadionu Bentegodi. Strašna vrućina, dva čudesna gola Dragana Stojkovića Piksija, prvi je dao ispred mene, drugi na drugom kraju igrališta. Malo kad me je fudbal učinio sretnim kao toga dana, i malo kada tako nesretnim kao četiri dana kasnije, kad je Jugoslavija u Firenci ispala na penale od Argentine.)

Prvi put je moj susret sa kunom trajao duže, gledali smo se moglo bi biti i čitavih pet minuta. Za to vrijeme nisam mogao razaznati koja je to životinja legla na moje vučice i sove. Dug rep, zamiče joj iza knjiga prema zidu, po četiri dugačke dlake iznad nosa, žuta mrlja na vratu, rep joj je dug kao pola tijela. Znam i kad sam je zatekao na knjigama, oko podneva, u utorak, 24. jula 2017. Gledali smo se, gledali, ona se nije ni mrdnula, ni zdravo ni merhaba. Ostavio sam je da leži na onoj ravnini koju su načinile knjige iste visine, izišao iz sobice, pa iz kuće, otišao do rođaka Idriza, da mi on iz svoga lovačkog iskustva kaže svoje mišljenje. Vratili smo se u sobicu, životinje više nije bilo u prostoru između knjiga i gornje police, a Idriz mi je samouvjereno rekao: to ti je bila kuna, kuća ti je cijele godine prazna, pa ona došla da malo čita. Ne, Idrize, nikad nisam kunu vidio do danas. Idriz se začudio, čudi se i danas, i danas gledam Idriza s prozora, dok ovo pišem. Došao jutros iz Pazara, ovamo ga vuku njegove pčele u košnicama, a odande ga tjeraju glasovi o sve više oboljelih od virusne rednje.

U nedjelju, 28. juna 2020. čulo se da je u Novom Pazaru umro naš rođak Ismet Sinanović. Upala pluća, corona virus, covid. Njegova sina Nermina pustili su u mrtvačnicu bolnice, da nađe i prepozna oca. Nermin tražio i tražio, pregledao sve umrle, i nije oca našao. Našao ga je živoga, na odjeljenju negdje.

U istu tu nedjelju doprla mi je vijest da je dan ranije umro Ilija Petković. Čudesnom lijevom i desnom krilu pukao čir na dvanaestercu, iskrvario, kad je prebačen na Bežanijsku kosu, bilo je jasno da će biti teško spasiti ga. Utvrđeno da je i on bio zaražen virusom po imenu corona.

Davno, prije 48 godina, 24. aprila 1968, pošao sam iz ovoga Graba u Dugu Poljanu, da ondje, na televizoru u Salihovoj kahvi gledam prvu utakmicu koju je za Jugoslaviju igrao Ilija Petković. Duga Poljana je tada Grabu bilo najbliže mjesto sa strujom. Jugoslavija protiv Francuske, četvrtfinale Kupa evropskih nacija, stadion Zvezde. Igrom u toj utakmici Ilija Petković mi se uselio u srce, i nikada se nije iselio. Dao je gol već u 3. minuti, a u 33. je dao drugi. Tu je izdriblao pola Francuske, a na kraju i golmana Auboura, za 4:0. Francuski novinari su taj njegov slalom uspoređivali sa onim što je šezdesetih godina na skijama činio nezaboravni Jean-Claude Killy. Na kraju je bilo 5:1, i Musemić je dao dva gola, a Džajić jedan. O, kako je samo Osim igrao! Ta je utakmica učinila da sedmorica igrača iz jugoslavenskog tima (Pantelić-Fazlagić-Mihajlović-Belin-Ramljak-Holcer-Petković-Osim-Musemić-Trivić-Džajić) kasnije zaigraju za francuske klubove, sva petorica iz napada, plus golman Ilija Pantelić i bek Ljubomir Mihajlović.

Ilija Petković nije igrao ni za Partizan ni za Zvezdu, za Jugoslaviju je zaigrao kao igrač OFK Beograda. On je bio važan žižak onima koji su se loptali i nadali se da mogu stići visoko i daleko, pa ako i ne igraš u nekom od klubova velike četvorke. Petković je za Jugoslaviju igrao s brojem 7, a za OFK Beograd je na leđima imao jedanaesticu.

Petkovića sam gledao mnogo puta, uživo i na Karaburmi i na JNA. Moćan igrač, gospodar lopte, u njemu je bilo nešto od Skoblara, nešto od Samardžića, a nešto je imao i od Šekularca.

S Ilijom Petkovićem sam pričao samo jedanput, i to dan nakon što sam prvi put vidio kunu zlaticu kako leži na mojim knjigama. Iz Graba sam, 25. jula 2017, otišao u Beograd na utakmicu Partizan-Olimpijakos. Jedan prijatelj mi je, umjesto za zapadnu tribinu, nabavio ulaznicu za ložu. Prvi i jedini put sam gledao utakmicu iz lože stadiona JNA. S moje desne strane je bio fudbalski sudija Milan Karadžić, a s lijeve Ilija Petković. Vrućina julske večeri, Partizan se muči, u loži se pucketa prstima. Vodi Olimpijakos, Partizan odmah izjednači, ali se vidi da te večeri neće biti pogače od brašna iz naše vreće. U poluvremenu, iziđem na hodnik, i na jednoj od brojnih fotografija Partizanova tima iz kasnih pedesetih ne mogu da prepoznam jednog igrača. Uđem natrag u ložu: molim Vas, gospodine Petkoviću, pomozite mi da saznam koji je igrač na jednoj slici, ovdje iza naših leđa u hodniku. Petković ustane, pođe za mnom, pokažem mu sliku i igrača na njoj.

- A, pa to je Srđan Čebinac! On danas živi u Rijeci.

- Onaj Čebinac koji je, igrajući za OFK Beograd, dao Vardaru u Skopju dva gola…

- Da, on je taj. Nakon te utakmice, umro je trener Vardara Illes Spitz. Vardar je vodio 3:0, Čebinac smanjio na 3:2, Spitz se jako nervirao, i dobio infarkt. Naravno, nije Čebinac kriv za njegov infarkt. Bio sam tada još u Kninu kad se čulo da je Spitz umro.

- Eto, dva Partizanova čovjeka na poslu u drugim klubovima.

- Srđan je bio veliki igrač, čudo od fizičke spreme, i danas se dobro drži, možda najbolje iz te generacije.

- Petkoviću, igrali ste i za Peñarol iz Montevidea?

- Jesam, bio sam na probi tamo. Sve je na početku izgledalo odlično, ali sam na finalnoj utakmici turnira u Montevideu slomio nogu, i vratio sam se u Beograd. Kad sam se oporavio, otišao sam u Francusku. Mogao bih o tome dugo da pričam.

Tu počne drugo poluvrijeme, te se razgovor na tome završi. Partizan u drugom poluvremenu primi dva gola, svakoga u onoj loži napustila razgovorljivost. Tako je i moja želja da od Petkovića čujem još nešto o Montevideu i Peñarolu ostala za negdje nekad jednom. Za nigdje nikad nijednom.

Tri dana nakon što sam po drugi put na stalaži vidio kunu, iz Pazara u Grab stiže glas da je umro Ismet Sinanović, onaj što nije bio umro kad su u bolnici rekli da je umro. Nermin, sin Ismetov, javio da je Ismet umro. Umro, sad nije greška ni glasina. Umro u bolnici u Novom Pazaru, gradu koji ovoga juna sve više liči na Bergamo iz mjeseca marta ove godine.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/2