Ildikó Enyedi – sad već davne 1989. dobitnica Zlatne kamere u Cannesu za najbolji debi za film "Moje 20. stoljeće" (iako joj to zapravo nije bio dugometražni igrani prvijenac, ali na najprestižnijem svjetskom festivalu pravili su se da jest) – dvadesetak godina nije snimala igrane filmove, od kraja prošlog stoljeća do 2017. A onda se, na međunarodnoj sceni već zaboravljena, pojavila precijenjenom, ali svakako simpatičnom, štoviše dražesnom ljubavnom fantazijom "Tijelo i duša". Njome je pobijedila na Berlinaleu, kao predstavnica Mađarske dobila oscarovsku nominaciju za najbolji film na neengleskom jeziku, a film je bio nominiran i za Europsku filmsku nagradu u kategorijama najboljeg evropskog filma, režisera, scenarista i glumice (potonja nominacija je i potvrđena).
Taj veliki uspjeh omogućio je Enyedi da u dobi od 65 godina sklopi veliku evropsku koprodukciju Mađarske, Njemačke, Francuske i Italije, kako bi ostvarila svoju dugogodišnju želju – ekranizaciju romana "Povijest moje žene" Milána Füsta, mađarskog pjesnika, prozaika i dramatičara modernističke generacije. Roman je izvorno objavljen 1942., a veliki uspjeh doživio je kad je krajem 1980-ih preveden na engleski. Budući da je riječ o romanu struje svijesti koji problematizira protagonistovu vizuru na njegovu suprugu u duljem periodu (od prvog susreta i sklapanja braka do njegova kraha godinama kasnije), očekivao bi se podjednako modernistički pristup u filmskoj adaptaciji, pogotovo od autorice koja je u svojim ranijim radovima često posezala za oniričkim i općenito nadrealnim, no Enyedi film realizira naglašeno "klasično". Zapravo, baš kao što se i očekuje od standardne "europuding" produkcije s mnogo učesnika, velikim budžetom i, nažalost, uobičajenim manjkom kreativnosti. Problematična je i odluka da se veći dio filma snima na engleskom (Enyedi je prvi put radila na tom jeziku); odluka je s jedne strane unutarfilmski uvjerljiva – dvoje supružnika, on nizozemski brodski kapetan, ona Francuskinja (bez zanimanja), međusobno se sporazumijevaju na engleskom (njegov francuski vrlo je slab), a i drugi s kojima on dolazi u doticaj, s obzirom na to da se radnja odvija u Parizu i Hamburgu (potonji je, vjerojatno zbog produkcijskih razloga, zamijenio izvorni romaneskni London), govore njemu stranim jezicima te je engleski logično sredstvo komunikacije (premda 1920-ih, kad se radnja odvija, nije bio lingua franca kao danas). No s druge strane, kako redovno ističu anglofoni kritičari, engleski koji se u filmu govori posve je papirnat, "ravan" i "prazan", kao da je deklamiran direktno iz scenarija, a ne proživljen, doista glumljen. To je, doduše, manji ili nepostojeći problem za neengleske gledatelje, ali ne i drven nastup u nas neznanog nizozemskog glumca Gijsa Nabera kao kapetana. Iako, istini za volju, "drvenost" jest bitan dio karaktera njegova lika i stoga je funkcionalna, osobito u kontrastnoj interakciji s razigranom francuskom zvijezdom Léom Seydoux kao kapetanovom (modernom) suprugom Lizzy.
Ono što svakako jest glavni problem filma odsustvo je intenzivnijeg i redateljski modernijeg tretmana činjenice da je gotovo kompletna radnja sagledana iz perspektive glavnog muškog lika, odnosno nedostatna koncentracija na problematiku vizure njegove ljubomore, sumnje koja ga mori, a koja je neprovjerljiva iz objektivne perspektive jer su i gledatelji, kao i on sam, zarobljeni njegovim očištem. Ildikó Enyedi bilo je važnije kreirati dizajnerski impresivan sloj filma (fotografija, scenografija i kostimografija na visokoj su razini) nego u prvi plan staviti suštinu – pitanje perspektive o kojoj ovisi mogućnost spoznaje. Ipak, sama je tematika senzualne igre moći u erotsko-bračnom odnosu dovoljno interesantna da više-manje može držati pažnju tijekom gotovo trosatnog trajanja filma.
