Županijsko državno odvjetništvo u Splitu nizom je spornih odluka dovelo u pitanje valjanost odbacivanja kaznene prijave protiv spisateljice Tanje Belobrajdić, bivše pripadnice 72. bojne vojne policije, koju su nekadašnji ratni zarobljenici u splitskoj Lori optužili za mučenja i zlostavljanja tijekom 1992. godine. Takav se zaključak nameće nakon detaljnog uvida u spise postupka koji je doveo do odbačaja prijave u lipnju 2016. godine i nakon razgovora s eminentnim stručnjacima za kazneno pravo u Hrvatskoj. Prije dva mjeseca otkrili smo kako je kaznenu prijavu odbacila zamjenica županijskog državnog odvjetnika Rene Laura, koja je sredinom dvijetisućitih godina zastupala obranu jednog od optuženih u slučaju Lora. Budući da Zakon o kaznenom postupku priječi različite uloge u istim postupcima, postavilo se pitanje mogućeg sukoba interesa.

To što je slučaj Lora u formalnom smislu fragmentiran na više predmeta ovisi o nizu drugih okolnosti, koje ne mijenjaju na stvari da se radi o istom predmetu – ističe docent Aleksandar Maršavelski

Njen nadređeni koji joj je dodijelio postupak, županijski državni odvjetnik Michele Squiccimarro, to je u izjavi za Novosti odlučno demantirao, ističući kako je riječ o dva različita postupka i potpuno različitim osobama: Rene Laura je bila odvjetnica na suđenju za zločine nad civilima (Lora 1), dok se sadržaj ove prijave odnosio na počinitelje zločina nad zarobljenicima (slučaj Lora 2). Takvu ocjenu potvrdilo je u međuvremenu i nadređeno Državno odvjetništvo Republike Hrvatske, koje je na upit tjednika Novosti odgovorilo da je nakon analize slučaja utvrdilo kako je Laurin angažman bio sukladan zakonu.

Profesori prava, poput bivšeg predsjednika Ive Josipovića sa zagrebačkog Pravnog fakulteta i Igora Vuletića s Pravnog fakulteta u Osijeku, slažu se da nije postojao formalni razlog za izuzeće županijske državne odvjetnice, ali navode da se ona mogla izuzeti ukoliko je po vlastitoj procjeni smatrala da ne može biti nepristrana.

- Osobno, da sam državni odvjetnik, u takvim bih predmetima sam tražio da ne radim na predmetu, bez obzira na to što je točno da je riječ o drugom okrivljeniku i drugom djelu. Ali to je moj osobni osjećaj za takve slučajeve - kazao nam je Josipović, profesor na Katedri za kazneno procesno pravo.

Aleksandar Maršavelski, docent na Katedri za kazneno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, smatra međutim kako se Rene Lauru moralo izuzeti iz postupanja oko kaznene prijave protiv Belobrajdić. Upitan da komentira odgovor Državnog odvjetništva prema kojem je sve bilo sukladno zakonu, on nam je, nakon proučavanja sadržaja ovog postupka, kazao kako se u formalnom smislu doista radi o različitim predmetima, ali da je u materijalnom smislu riječ o istom predmetu koji za ratne zločine tereti pripadnike istih vojnih jedinica, na istom mjestu i u istom vremenskom razdoblju.

- To što je slučaj Lora u formalnom smislu fragmentiran na više predmeta ovisi o nizu drugih okolnosti, kao što su ekonomičnost, trenutna saznanja o predmetu, dostupnost optuženika i tomu slično, koje ne mijenjaju na stvari da se radi o istom predmetu - istaknuo je Maršavelski i dodao da je trebalo doći do obustave svakog rada na predmetu u trenutku kad se saznalo za postojanje razloga isključenja.

Njegovo stajalište potvrđeno je i samom činjenicom da su prošle godine, u obnovljenom postupku na Županijskom sudu u Splitu, predmeti Lora 1 i Lora 2 spojeni, pa se optuženicima Tomislavu Dujiću, Emiliju Bunguru, Tončiju Vrkiću, Anti Gudiću i Anđelku Botiću sudi i za kaznena djela protiv civila i za kaznena djela protiv ratnih zarobljenika.

Slično razmišlja i jedan pravni stručnjak s iskustvom suca Vrhovnog suda, pozivajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava, koji propisuje ekstenzivno tumačenje izuzeća.

- Cilj je da se otkloni svaka sumnja u pristranost. Ako je državni odvjetnik bio involviran kao branitelj u postupku koji se odnosi na iste događaje, gdje je tvrdio da nema elemenata za postojanje kaznenih djela, a naknadno kao državni odvjetnik odbacuje kaznenu prijavu, to ne znači da je osoba pristrana, ali svakako otvara prostor za sumnju u moguću pristranost. U ovom je slučaju trebalo doći do izuzeća - kazao nam je taj stručnjak.

Štoviše, do sredine 2000-ih godina Rene Laura branila je u postupku Lora 1 upravo spomenutog Anđelka Botića, kasnije pravomoćno osuđenog na višegodišnju zatvorsku kaznu zbog ratnih zločina u Lori, a kojem se danas u spomenutom objedinjenom postupku sudi i za Loru 2, odnosno za zločine nad ratnim zarobljenicima, koji su u odbačenoj prijavi teretili i Tanju Belobrajdić. Botiću se pritom sudi zajedno s optuženikom Tomislavom Dujićem, tadašnjim suprugom Tanje Belobrajdić i zapovjednikom Vojno-istražnog centra Lora. U razdoblju kad je bila Botićeva odvjetnica, Rene Laura nevjerodostojnima je nazvala iskaze svjedoka koji su za zlostavljanja teretili njenog klijenta i upravo Tanju Belobrajdić. Njihova svjedočenja ući će u naknadnu kaznenu prijavu protiv Belobrajdić koju će, sada u strukturi Županijskog državnog odvjetništva, odbaciti Rene Laura.

Kaznena prijava odbačena je pritom bez toga da je ijedna od 24 osobe što su prokazivale Belobrajdić za mučenje ispitana tijekom sedmogodišnjeg postupka splitskog Županijskog državnog odvjetništva. U samom rješenju ili bilo kojem drugom dokumentu tijekom tog postupka nije pritom navedeno zašto je Županijsko državno odvjetništvo smatralo da ne treba razgovarati s oštećenima u postupku; njihov glas ograničen je tek na kraće iskaze koje su dali prilikom podizanja kaznene prijave.

Gledajući načelnu praksu, nevezano uz bilo koji konkretni slučaj, izuzimanje saslušanja svjedoka čini mi se kao povreda prava na učinkovitu istragu – kaže profesorica kaznenog prava Zlata Đurđević

Okvir istrage u kojoj su ispitani suborci Belobrajdićeve, ali ne i ljudi koji su je optuživali za zločine, još je 2009. uspostavio županijski državni odvjetnik Michele Squiccimarro. U tom trenutku na poziciji zamjenika Županijskog državnog odvjetnika, Squiccimarro je dao upute kriminalističkoj policiji da obavi razgovore s Tanjom Belobrajdić i svim osobama ‘koje su kao pripadnici Vojne policije bile u bilo kakvom kontaktu s Vojnim zatvorom Lora 1992. godine’. Za odbacivanje prijave na koncu su presudni bili razgovori sa 16 pripadnika 72. bojne vojne police, dominantno bivšim čuvarima u Lori i suborcima Tanje Belobrajdić, kao i njena dva intervjua u razmaku od pet godina.

Svi su oni, poput Belobrajdić, mahom negirali navode bivših logoraša. Dio je istaknuo da se ne sjeća da su osumnjičenu ikad vidjeli u ćelijama gdje su boravili zarobljenici, dok je ostatak tvrdio kako nikad nije čuo od kolega da je zlostavljala bilo koga. Bivši čuvari u Lori većinom su pritom posvjedočili i da nikad nisu čuli ni vidjeli da je bilo tko maltretirao bilo kojeg zarobljenika u Lori, dok je svjedok Viktor Perišić naveo da su se stražari prema zarobljenicima ‘odnosili humano’, iako je zbog tog ‘humanog’ postupanja pokrenuta Lora 2. Štoviše, među ispitanim veteranima 72. bojne Vojne policije iskaze je davalo i pet svjedoka koje su ratni zarobljenici iz kaznene prijave također optuživali za mučenja i zlostavljanja.

Iako se teoretski može zamisliti da se odluka o odbačaju prijave donese i bez obavijesnog razgovora sa žrtvama, kao u slučaju kad je riječ o nepobitnom alibiju osumnjičenika, profesoru Josipoviću teško je, općenito govoreći, zamislivo da se sa žrtvama ne obavi razgovor prije donošenja državnoodvjetničke odluke. Prema mišljenju brojnih stručnjaka s kojima smo se konzultirali, instrukcije i presude Europskog suda za ljudska prava najbolji su pokazatelji takve prakse. Analizirajući presude ovoga suda, redovita profesorica u trajnom zvanju na zagrebačkoj Katedri za kazneno procesno pravo dr.sc. Zlata Đurđević pokazala je kako je do 2014. godine zbog neučinkovitih istraga Europski sud za ljudska prava donio 14 presuda protiv Republike Hrvatske.

Pravo na učinkovitu istragu je temeljno ljudsko pravo žrtava teških kaznenih djela, zajamčeno Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Konvencija kaže da svaka osoba koja je žrtva kaznenih djela kojima se oduzimaju odnosno ograničavaju određena prava zajamčena Konvencijom, kao što je pravo na život ili zabrana mučenja, te nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, ima pravo da država provede učinkovitu istragu odnosno kazneni progon i postupak za to kazneno djelo. Žrtve su u presudama protiv Hrvatske pritom obeštećene zbog neučinkovitih, netemeljitih i nepotpunih istraga koje su se godinama odugovlačile zbog nadležnih državnih odvjetnika, sudova ili MUP-a, institucija koje, između ostalog, nisu uzimale u obzir sve dokaze ili nisu vodile obavijesne razgovore sa svim relevantnim svjedocima.

- Gledajući načelnu praksu, nevezano uz bilo koji konkretni slučaj, izuzimanje saslušanja svjedoka čini mi se kao povreda prava na učinkovitu istragu - kazala nam je dr.sc. Zlata Đurđević.

Iako je ovaj slučaj, uz sve navedene problematične dijelove, okončan sredinom 2016., policijski izvidi, prikupljanje dokaza i saslušanje svjedoka bili su završeni već do konca 2011. godine, što znači da je postupak bez gotovo ikakvih radnji čekao četiri godine do zaključenja. Zašto se toliko čekalo, jesu li ovim odugovlačenjem prekršeni Zakon o kaznenom postupku i Zakon o državnom odvjetništvu, pitanja su na koje nam u nadležnom Županijskom državnom odvjetništvu nisu odgovorili do zaključenja ovoga teksta, zajedno sa zahtjevom da se očituju o drugim detaljima koje smo naveli u ovom tekstu.

Što se tiče samog postupka, Aleksandar Maršavelski navodi da podnositelj može ponovno podnijeti kaznenu prijavu i pritom ukazati na propust izuzeća zamjenika državnog odvjetnika koji je donio odluku u konkretnom predmetu.

- Nema pravne prepreke da drugi zamjenik državnog odvjetnika preuzme predmet i ponovno donese odluku o kaznenoj prijavi - poručio je Maršavelski.