>

novosti logo

Kronika Kronika

Lavanda usred Korduna

Prije osam godina Jovo Dragojević je na 8.000 kvadratnih metara zasadio 3.700 sadnica ove mediteranske i aromatične biljke. Dvije godine kasnije, ljubičasta livada dala je tri tone lavandinog cvijeta

Odvajkada na Kordunu, gdje god da krenete, prolazite kraj polja pšenice, kukuruza, ječma i raži. Ali ako vas put nanese u Pješčanicu kraj Vrginmosta, pa još polovinom srpnja, dovoljno je da slijedite ugodan i intenzivan miris pa ćete se u skrivenom zaseoku Bjelići naći pred velikim poljem lavande.

Prije osam godina Jovo Dragojević odlučio je na njivu od 8.000 kvadratnih metara zasaditi 3.700 sadnica ove cijenjene mediteranske i aromatične biljke. Već dvije godine kasnije purpurno ljubičasta livada dala je tri tone lavandinog cvijeta. Nažalost, Jovo od države nije mogao dobiti poticaj za proizvodnju lavande jer zemljište koje obrađuje i koje su obrađivali njegov otac i djed, još uvijek nije imovinsko pravno razriješeno.

- Kada smo se vratili u Pješčanicu, imao sam dosta zemlje. Dugo sam razmišljao odakle da krenem, a baš tih godina mnogo se govorilo o uzgoju ljekovitog i začinskog bilja. Prvo sam ispitao kvalitetu i kiselost zemljišta, konzultirao se sa stručnjacima na tom području i odluka je pala – lavanda. Uslijedio je veliki posao, no rezultat je došao. Supruga Branimira i ja bili smo vrlo sretni kada smo vidjeli prvi ozbiljan i isplativ urod. Pobrali smo cvijet i odvezli ga na najbližu destilaciju u Jastrebarskom. Kada smo odbili sve dadžbine i s 30 litara proizvedenog ulja platili njegovu proizvodnju, ostalo nam je 45 litara ekstra čistog lavandinog ulja. Naravno, da imam svoju vlastitu destilaciju bilo bi to gotovo dvostruko više, no ta investicija je vrlo skupa. Pokušao sam ostvariti neki poticaj za izgradnju vlastite destilacije, no to nisam do danas uspio jer katastarske knjige moje zemlje nisu sređene. A da bih bez poticaja mogao izgraditi destilaciju, morao bih zasaditi 18.000 sadnica, što je za sada nemoguće. No, dobro je i ovako – objašnjava Jovo Dragojević.

Pokušao sam ostvariti neki poticaj za izgradnju vlastite destilacije, no to nisam do danas uspio jer katastarske knjige moje zemlje nisu sređene – Jovo Dragojević

Brzo je ovaj aglini umirovljenik povezao cvijet lavande s pčelama početkom kolovoza, jer kada se žanje cvijet lavande, čitavo polje nadlijeću brojne pčele. Nije trebalo dugo čekati da Jovo zametne košnice, pa danas ubire plodove svog rada, lavandino ulje i kvalitetan ekološki med. Sve to bilo je dovoljno da osnuje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo koje danas daje, skroman, ali važan i nikako zanemariv prihod. Za plasman proizvoda na tržište zadužen je Jovin sin Adam koji na raznim sajmovima zdrave prehrane redovito izlaže i prodaje lavadino ulje, aromatične vrećice za osvježenje prostora, sapune od lavande, mirisne svijeće, te pravi ekološki med. Uz suprugu, na proizvodnji lavande zdušno pomaže i kćerka Krunoslava. Nerijetko, svako malo, kad god je slobodna, uglavnom vikendom, dolazi iz Karlovca i brine se o svemu, pa još sa sobom povede i prijateljicu.

- Drago mi je da su otac i majka pronašli nešto što ih čini zadovoljnim i što ih je oplemenilo. Kako sami nisu u stanju baš sve odraditi, brat i ja, iako živimo u Karlovcu, uvijek uskočimo, pa sve to nekako ide. Evo, upravo ovih dana usitnjavamo prošlogodišnje suhe stabljike lavande za izradu aromatičnih vrećica i pripremamo se za košnju nove lavande, već za nekoliko dana. Kada o svemu razmišljam, ne mogu se oteti dojmu da stotine tisuća neobrađenih hektara na Kordunu stoji zapušteno, a nitko niti ne pokušava nešto učiniti. Ova prekrasna i plodna zemlja trebala bi biti motiv mnogim povratnicima – razmišlja Krunoslava.

Jovo Dragojević čitav svoj život pošteno je radio i sve do posljednjeg rata doslovno je uživao u radu i životu. Diplomirao je ekonomiju davne 1956. i iste godine zaposlio se u Ozlju. Kasnije magistrira elektrodistribuciju i zapošljava se u karlovačkoj Elektri, nakon čega postaje načelnik za privredu tadašnjeg karlovačkog okruga, zatim direktor zavoda za planiranje no radni vijek završava u Elektri. Tri godine pred mirovinu počinju problemi.

- Prve pritiske na mene, u čijoj je pozadini bio nacionalizam i činjenica da sam Srbin, počeo sam na poslu osjećati već 1990. godine, a već sljedeće godine postalo je neizdrživo. Na mene su posebno pazili jer sam rukovodio ekonomsko financijskim sektorom, što mnogima nije odgovaralo. Pred moj ured postavljane su straže. Imali su i naoružanje. Svi su za vrijeme posla mogli izaći izvan ureda na pola sata odmora, no to meni nije bilo dozvoljeno. Raditi okružen naoružanim ljudima bilo je užasno. A bio sam u svojoj domovini i u svom radnom kolektivu, pa mi je sve to vrlo teško palo. Nije bilo druge nego sve poslati dovraga i jednostavno nestati, jer sam se bojao za živote svojih članova obitelji. Nitko mi nikada nije prijetio, ali sam itekako veliku netrpeljivost osjećao u svom okruženju. Zatražio sam privremenu mirovinu i tri godine prije planiranog, jednostavno sam završio svoj radni vijek i ostao mirno živjeti u Karlovcu. U roditeljskoj kući u Pješčanici živjeli su mi otac, majka i teško bolesni brat Stojan. Redovito sam ih obilazio i brinuo o njima. Roditelji su ubrzo umrli, a 2007. umro mi je i brat. Kuća je odjednom ostala pusta i donio sam odluku da se moja obitelj, supruga, sin i kći, iz Karlovca preseli na djedovinu. Rečeno – učinjeno. Djeca danas žive u Karlovcu, a supruga i ja se ne damo s našeg imanja u Pješčanici. – odlučan je Jovo Dragojević.

U selu u kojemu Jovo živi ,još je svega nekoliko ljudi čije su kuće raštrkane po brdima i zaseocima. Nekada je Pješčanica imala više desetaka domaćinstava, eksploatirao se kvarcni pijesak za industriju stakla, djeca su išla u školu, ljudi su se bavili poljoprivredom i živjeli miran život. Danas je sve to prošlost, pa i cestu koja vodi do sela više ne nasipavaju. Bit će da se ne isplati za par preostalih ljudi.

1/1