Prije nekog vremena u javnosti se pojavila knjiga Laze Starčevića "Protiv zaborava: Dnevničke bilješke 1991. – 1995." u kojoj je ovaj nekadašnji rukovodilac u isto tako nekadašnjoj Tvornici olovaka Zagreb, vodeći se geslom "ni dana bez zapisa", bilježio svoje viđenje onoga što se njemu, ali i hrvatskom društvu dešavalo u spomenutom periodu. Zanimljiva je šutnja koja o njoj vlada, pa osim jednog teksta Tomislava Jakića i promocije u "Privredniku" javnost o njoj malo zna. Zbog toga razgovaramo s autorom, kako o bilješkama, tako i o njegovim ljevičarskim pogledima koji su možda još jedan razlog prešućivanja knjige.

Kako je došlo do toga da ste počeli voditi bilješke i dnevnike?

Za to je kriv moj pokojni djed Đoko, jer je kao čovjek sa samo dva razreda osnovne škole imao stalni motiv da zabilježi događanja koja je oko sebe zapazio. Nisam ga pitao što ga je na to navuklo, vjerojatno neki predak. Ali kad sam ga gledao kako piše i pitao ga zašto to čini, rekao je da ću to znati kad budem stariji. Onda je došla 1941. i ustaše koji su moju porodicu protjerali iz rodnog sela Pavlovca. Pokupili su nas po selima, a ljudi nisu mogli ništa uzeti osim onog što stane u naprtnjaču, da bi nas zatvorili u bjelovarski mlin. Djed je strepio da se nešto ne zapali jer je sve bilo puno slame da ljudi mogu ležati, a ljudi su bili nemirni pa je netko iz protesta mogao napraviti nešto loše. Preživjeli smo i otpremili su nas u Srbiju.

U knjizi koja se odnosi na period od 1991. do 1995. pišem o manipulacijama, lažima pa i kriminalu u tadašnjem hrvatskom društvu i vlasti. Od kriminalne privatizacije i pretvorbe, progona, pa i ubojstava, do lažnog izvještavanja o ratnim događanjima

Kasnije je jedan prijatelj pitao kako to da djedovog brata, kojeg sam jako volio, nisu otjerali, dobio je odgovor da nije imao muškog nasljednika. Ustaše su radili selekciju: zatvarali su i protjerivali one koji su im smetali, a radno sposobne slali u Njemačku. Prilikom protjerivanja, ustaša koji nam je pretresao kuću u potrazi za vrijednim stvarima, vidio je djedove bilješke i pitao što je to. "To su moje bilješke za vođenje gospodarstva", odgovorio je djed, a ustaša mu je rekao da te papire, koji su predstavljali godine njegovog bilježenja, stavi u peć.

Neke stvari sam rekonstruirao po djedovim sjećanjima. Ali i pored svega što nam se dešavalo, djed mi je rekao: "Sinko, nikog ne smiješ mrziti, mrze slabići koji se ne mogu oduprijeti." Nakon povratka u Pavlovac imao sam normalan život, u socijalističkom okruženju: završio sam osnovnu školu i gimnaziju, otišao na strojarstvo, ali nisam diplomirao. Tako i tvrdim da nisam inženjer, iako u suštini znam taj posao jer sam učio i tokom radnog vijeka; bio sam šef proizvodnje i pogona, a imao sam i neke patente. A kako sam sve ove godine pisao bilješke i vodio dnevnik, prijatelji su me nagovarali da spojim strojarstvo i književnost i da građu pretočim u knjige, da ne propadne. Prva knjiga "Protiv zaborava" odnosi se na period od 1984. do 1990., a druga na period od 1991. do 1995. godine.

Lazo Starčević s ispravom o patentu za invalidska kolica za stube i prepreke (Foto: Sandro Lendler)

Radni uspjesi

Već na početku knjige, u zapisu s početka 1991. i Tuđmanove novogodišnje čestitke "Hrvaticama i Hrvatima", slijedi proročanski zapis i zabrinuto pitanje "hoće li me doskora neki novi Hrvati koji nisu živjeli u Hrvatskoj, šupirati iz Hrvatske kako su me, dvogodišnjaka, jednom već šupirali". Mnogim Srbima desilo se upravo to.

S iskustvom koje sam imao, iako kao dijete, nije bilo teško prognozirati politička i društvena kretanja. Srećom, ja sam lično bio pošteđen toga, iako sam imao neugodnosti. Iz Pavlovca nisam šupiran jer sam ljudima iz sela napravio niz usluga. U Tvornici olovaka Zagreb (TOZ) imali smo strašno puno posla, tako da smo angažirali i zatvorenike da nam sastavljaju olovke jer nije bilo dovoljno radne snage. U selu je bilo nezaposlenih koji nisu znali što bi sa sobom, pa sam angažirao osam žena da montiraju kemijske olovke. Dolazili su kamioni s komponentama, radilo se ozbiljno; to shvaćam kao vraćanje nekog svog duga selu koje me nije protjeralo. Što se tiče Zagreba, supruga mi je Hrvatica, a kretao sam se među ljudima koji su bili zdravo postavljeni i lijevo organizirani; zapravo smatram da među desno orijentiranim obrazovanim ljudima nema pravih intelektualaca. Imao sam dobre rezultate rada u tvornici, pa sam svojevremeno za uštede dobio i fiću. I Nijemci su dolazili da vide kako sam duplirao kapacitet njihovih strojeva, čak su pitali bih li došao k njima. Vjerujem da su moji radni uspjesi bili legitimacija da me ne diraju. Tipa, nemoj njega dirati jer je šef, bolje da ostane tu i radi svoj posao. Uz sve to, kao ljubitelj astronomije bio sam angažiran u zvjezdarnici kojoj je na čelu bio Gabro Divjanović – on me angažirao da po Hrvatskoj držim predavanja iz astronomije.

Iako obrazovana, desno opredijeljena osoba ne može biti intelektualac ako zastupa rigidne stavove. Osim toga, u tim krugovima preteže opredjeljenje za kapitalizam, u čijim je temeljima novac koji zapravo vlada svojim vlasnikom

Kad ste pripremali knjigu, jeste li ispravljali neke zapise?

Autentičnost je princip kojeg sam se čvrsto držao, ne želeći naknadne ispravke i falsifikate. Neke rečenice su nešto drugačije formulirane da bi se neki događaj ljepše opisao, to sam si dozvolio jer to nije bio napad na sadržaj, koji je ostao isti kao i kad sam ga pisao.

Bili ste na osnivačkom skupu Srpskog demokratskog foruma? Koliko ste povezani sa srpskom zajednicom?

Osim na početku, nisam bio povezan. Možda i zbog negativnog iskustva jer mi, a to je već jako davno, SNV kojem sam bio ponudio rukopis knjige s bilješkama o 1984. tu knjigu nije izdao. Rekli su da je dobra, ali nije mogla biti štampana jer su im bile skresane dotacije. Iako nisam povezan sa srpskim organizacijama, pratim kretanja u zajednici. Prije 20-30 godina napisao sam da Srba u Hrvatskoj neće biti ako se budu nastavili ponašati kao tada. Bojim se da mi popis daje za pravo. S druge strane, Hrvatska uz svu retoriku nije antifašistička. Ono za što kažu da je "lijeva orijentacija" nema veze s lijevom orijentacijom. A u političkim strankama nisam aktivan jer se držim onog što je moj djed rekao – ne treba se družiti s gangsterima i lopovima, već ih treba ih kritizirati. Što se knjige tiče, uskočio je vlasnik izdavačke kuće Izvori Damir Mikuličić koji je pomogao prvo izdanje koje se bavilo periodom od 1984. do 1990. Svi koji su je čitali rekli su da je izvanredna i svugdje je dobro primljena. Onda je nastala i druga knjiga.

Kako objašnjavate da je o prvoj knjizi netko ponešto i napisao, dok je o ovoj drugoj doskora vladala posvemašnja šutnja?

Mnogima bi bilo najdraže da ta knjiga ne postoji jer su u njoj našli svoju sliku koja nije afirmativna i za pokazivanje. Zato takav otpor i šutnja. Ali vjerujem da će, što više ljudi pročita tu knjigu, mnogima doći iz dupeta u glavu da to što rade nije dobro. U drugoj knjizi pišem o svim manipulacijama, lažima pa i kriminalu u tadašnjem hrvatskom društvu i tadašnjoj hrvatskoj vlasti. Od kriminalne privatizacije i pretvorbe, progona, pa i ubojstava svih koji su im bili meta, do lažnog izvještavanja o ratnim događanjima, najvidljivijeg na HRT-u kao državnoj i takoreći jedinoj TV postaji u Hrvatskoj, iako ni štampani mediji, uz časne izuzetke, nisu zaostajali. Zato je i bilo teško razgovarati s ljudima koji ne prihvaćaju argumente nego ponavljaju ono što su čuli. No to nije bilo samo u Hrvatskoj: na početku knjige pitao sam se zašto ljudi u Srbiji slijede Slobodana Miloševića uz sve što su tih godina podnijeli.

(Foto: Sandro Lendler)

Nestanak proizvodnje

Knjige, pa i dnevnike, objavljuju uglavnom ljudi humanističkih i društvenih usmjerenja. U kojoj mjeri ljudi koji pripadaju tehničkoj inteligenciji mogu biti kroničari vremena?

Svakako da mogu, ali ljudi tehničkih struka nema puno ni u politici, pa ni u društvu nisu previše vidljivi. Pogotovo ne danas, kad brojni mladi po završetku školovanja kao inženjeri odlaze u druge zemlje. Kod nas proizvodnje nema, tvornice i tehnički instituti su pušteni da propadaju, prevladava uvoz. Zbog toga ljudi odlaze onamo gdje mogu primijeniti svoja znanja. Mnogi normalni odavno govore: nemojte bazirati razvoj zemlje samo na turizmu jer je dovoljna jedna šibica i odoše turisti. Morate imati proizvodnju; ja sam proizvodio kako u TOZ-u u kojem sam bio do penzije 1999., tako i u svojoj radionici koju sam držao od polovine do kraja 1990-ih. Tamo sam na osnovu svojih patenata izrađivao strojeve koji su imali jako dobru prođu – prodao sam ih u Moskvi, Washingtonu, Šangaju... Nije to bio nikakav veliki novac, ali je činjenica da su strojevi otišli u inozemstvo, gdje se vidjelo da valjaju pa su onda zvali i drugi zainteresirani. Ni situacija s patentima nije bajna. U Bjelovaru pet godina unazad nisu imali niti jedan patent, a Bjelovar nije najzaostaliji dio zemlje. Očito je neznanje o mogućnostima kojima patenti mogu doprinijeti društvu, ali kako država neće financirati patente, mnogi nemaju rezona da ih prijavljuju zbog troškova za njihovo održavanje, dakle plaćanja za nešto za što ne znate bi li netko preuzeo.

U svojim zapisima iznosite tezu o intelektualcima, ali i o nužnosti poretka s više socijalne pravde.

Iako obrazovana, desno opredijeljena osoba ne može biti intelektualac ako zastupa rigidne stavove. Osim toga, u tim krugovima preteže opredjeljenje za kapitalizam, u čijim je temeljima novac koji zapravo vlada svojim vlasnikom, pa smo svjedoci užasnih zlodjela potaknutih i počinjenih zbog utjecaja kapitala na svog vlasnika. Po meni su sramotne zakonske odredbe koje dozvoljavaju neograničenu veličinu privatnog vlasništva, jer svi ti milijarderi koji su do svojih bogatstava najčešće došli pljačkom, neobuzdanim i neselektivnim investiranjem, zagađuju životne uvjete na našoj planeti, ne vodeći računa o zagađenju i drugim posljedicama, već samo o profitu. Milijarde dolara ulažu se u rakete ili vojnu industriju, a što je sa školama ili osiguravanjem pristojnih životnih uvjeta za svakoga, od stanovanja do hrane i vode? Zato bi u boljem društvu trebala biti ograničena veličina privatnog vlasništva, kao i bogaćenje. Čak i po cijenu sporijeg tehnološkog napretka, koji se sve intenzivnije pretvara u nasilje tehnike nad čovjekom, počevši od mobitela i naše ovisnosti o njemu.

Jedan od zapisa u impresumu napisan je na esperantu. Ima li šanse da on ikad postane svjetski jezik?

Još od kraja 19. stoljeća, kad se esperanto pojavio, bila je ideja da će on postati jezik kojim će se lakše komunicirati u svijetu. Tokom prošlog stoljeća tim su jezikom, sastavljenim od riječi slavenskih, germanskih i romanskih jezika, govorili milijuni ljudi, pogotovo što se on na neki način vezao uz socijalističko društveno uređenje u jednom broju zemalja. Danas ga govori tek nekoliko tisuća ljudi, iako ga zna mnogo više. Njegovu nikad zaživljenu ulogu preuzima engleski jezik koji govori sve više ljudi i koji je za neke profesije obavezan.

I pored, hajmo reći, loših iskustava s ovom knjigom, imate li u planu neku novu s obzirom na to da je druga polovina 1990-ih zbog privatizacije također vrlo zanimljiv period?

Kad otvorim kompjuter, na ekranu se pojavi stupac s bilješkama od 1957. do 2023. Koliko bi tu bilo knjiga, jasno, kad bi netko imao interesa za objavljivanje. Kad ste spomenuli privatizaciju, mogu reći da je ona bila pljačkaška jer je zaposlenima, ne samo radnicima nego i svima ispod generalnog direktora, bilo zabranjeno da kupe više dionica od propisanog iznosa, što se objašnjavalo time da je to odredila država i uz pitanje kako bi se te dionice otplaćivale. No nekima koji nisu imali veze s poduzećima to nije bio problem.