Novosti

Politika

Лeб из Лeбaнa

Срeћa стaнoвникa Лeбaнa збoг oтвaрaњa тeкстилнe твoрницe у 21. стoљeћу дoкaзуje дубину прoпaсти српскe eкoнoмиje у трaнзициjским гoдинaмa, aли и дa je људимa мaлo пoтрeбнo кaкo би сe пoчeли нaдaти дa ћe им бити бoљe

C1boq2x0k60xlxpznq575m6m7eo

Aleksandar Vučić s radnicama tvornice vunenog konca Leban teks

Srbija je kraj prošle godine dočekala s rastom BDP-a od 1,9, a ne tri posto kao što je planirano. Predstavnici vlasti, MMF-a, Svjetske banke i Fiskalnog savjeta Srbije, ali i većina ekonomskih analitičara glavni razlog za taj podbačaj vide u sušnoj godini zbog koje je poljoprivredna proizvodnja pala za oko deset posto. Priroda je utjecala i na pad proizvodnje struje, pogotovo u prvoj polovini lanjske godine, no eksperti ukazuju na to da je i loše upravljanje Elektroprivredom Srbije doprinijelo njezinim lošijim proizvodnim i poslovnim rezultatima, što se negativno prenijelo i na rast BDP-a. Kontinuirani rast industrijske proizvodnje, izvoza, stranih investicija koje su premašile dvije milijarde eura, fiskalna konsolidacija, desetpostotno smanjenje javnog duga na sadašnjih 62 posto BDP-a, rast plaća, veća zaposlenost i spuštanje stope nezaposlenosti na 12 posto i druga pozitivna kretanja u srpskoj ekonomiji nisu uspjela nadomjestiti poljoprivredne i energetske podbačaje, ali su utrla put stabilnijem i većem rastu BDP-a, već u ovoj godini na planiranih 3,5 posto, a u narednim godinama i na nužnih četiri posto kako bi Srbija počela sustizati razvijenije europske države.

No tu uglavnom pozitivnu srpsku ekonomsku priču, za koju aktualna vlast dobiva pohvale i čestitke utjecajnih međunarodnih adresa, na unutarnjoj političkoj sceni prate sve glasnije optužbe da Srbija pod vlašću predsjednika Aleksandra Vučića, vladajuće Srpske napredne stranke i njezinih koalicijskih partnera iz faze autoritarne vlasti polako klizi u diktaturu. U toj prozivci prednjače opozicijske stranke, ali i dio nevladinih organizacija i građanskih inicijativa, pa i sindikata. Pritom bode oči da kritičari režima ne optužuju vladajuće da zemlju vode u diktaturu rigidnim mijenjanjem političkog, pravnog i ekonomskog sustava, kao što se to primjerice događa od Turske do Poljske, nego demokratske institucije navodno ukidaju vješto koristeći sustav koji su naslijedili od svojih prethodnika iz današnje opozicije. Stoga dio građanskih inicijativa i vladajuće i većinu opozicije trpa u isti koš, istovremeno tražeći sustavne reformske promjene koje bi u Srbiji instalirale pravnu državu i sve demokratske institute koji s njom idu pod ruku.

Sve te rasprave o karakteru vlasti, o makroekonomskim pokazateljima i trendovima, o drastičnom tranzicijskom socijalnom raslojavanju, o glupom narodu koji voli vođe i njihovu autoritarnu vlast padaju u drugi plan pred događajima poput otvaranja tvornice vune za štrikanje u Lebanu, na krajnjem jugu Srbije, bogu iza nogu. Naime, poslije više od 30 godina u toj ubogoj srpskoj palanci, u odavno napuštenoj hali propale tekstilne industrije turska Ormo grupa otvorila je modernu tvornicu vunenog konca Leban teks i odmah zaposlila 130 od planiranih 350 radnika. Preko pet tisuća žitelja Lebana sjatilo se krajem lanjske godine na njegove ulice kako bi dočekalo i pozdravilo predsjednika Vučića koji je došao da zajedno s turskim investitorima otvori novu tvornicu. Suze koje su potekle obrazima nekolicine starijih građana Lebana svjedočile su o očaju u kojem su živjeli u protekla tri desetljeća u kojima je njihova varoš polako, ali sigurno umirala i nestajala, ali i nadi koja je u njima zatitrala zbog otvaranja nove tvornice. Njihova sreća zbog otvaranja tekstilne tvornice na početku 21. stoljeća dokazuje dubinu propasti srpske ekonomije u tranzicijskim godinama, ali i da je ljudima tako malo potrebno kako bi se počeli nadati da će im biti bolje.

To što je rast srpskog BDP-a sporiji od njegova rasta u razvijenijim zemljama, iako je udio industrije i izvoza roba i usluga u rastu njezina BDP-a iznad europskog prosjeka, može brinuti makroekonomiste i zahtjevnije stručnjake i političare, jer te činjenice ukazuju na to da je srpska industrija niskoakumulativna i tehnološki zaostala, ali osiromašeni birači koji vape za kakvim-takvim stabilnim izvorom prihoda time neće razbijati glavu, barem dok im se ne ukažu bolje radne i životne prilike. Izgradnja ekonomije zasnovane na inovacijama i na znanju, o čemu govori premijerka Ana Brnabić kao o ključnom elementu politike koju će voditi njezina vlada, za velik broj srpskih birača je na dugom štapu, a tvornice poput Leban teksa dar su koji je s Vučićevog političkog neba sletio u njihovu sumornu svakodnevicu.

U prednovogodišnjem intervjuu američkom Blumbergu Vučić je poručio da je 99 posto siguran da se po isteku svog prvog predsjedničkog mandata neće ponovno kandidirati za istu funkciju, a neće se ni vraćati na onu premijersku, jer je uvjeren da će Srbija do početka sljedećeg desetljeća biti spremna za članstvo u EU-u, a time će i njegov posao u politici biti završen. Vučićevu najavu moguće je svakako tumačiti, pa i tako da je svjestan da će u Srbiji koja je spremna za članstvo u EU-u njegov sadašnji stil vladanja biti anakron, a njemu se neće dati prolaziti kroz još jednu veliku osobnu političku transformaciju poput one kroz koju je prošao napuštajući radikalsku izolacionističku i nacionalističku politiku, priklonivši se proeuropskoj naprednjačkoj politici. U Srbiji spremnoj za članstvo u EU-u otvaranje nove tekstilne tvornice u Lebanu više ne bi izazivalo općenarodno veselje, već bi bilo dio rutinskog posla lokalnih vlasti i tamošnjeg poduzetništva, a ne predsjednika države i središnje vlasti.

No put do točke u kojoj će Srbija biti spremna za to članstvo još je dug i kvrgav, o čemu svjedoče i najave Ane Brnabić da će realizacija dva ključna prioriteta njezine vlade u ovoj godini – obrazovanje i digitalizacija – ponajprije ovisiti o naslijeđenom stanju i prvim koracima koje moraju poduzeti. U intervjuu Politici premijerka navodi sljedeći primjer: ‘Uvodimo red u državu, korak po korak, dan za danom. To je i elektronska uprava, uklanjamo šaltere za građane. Da bismo to uspjeli, moramo da imamo adresni registar, da bismo mogli da dostavimo ljudima na kućnu adresu sve ove dokumente. Više od tri milijuna ljudi danas u Srbiji nema validnu adresu. Imate veliki broj sela koja nemaju nazive ulica, i kuće koje nemaju brojeve. Vi onda shvatite koliko je zapuštena država. U Loznici smo započeli pilot fazu za adresni registar, da svaka kuća ima tablu s nazivom ulice i kućnim brojem. Očekujem da u svim lokalnim samoupravama ovaj posao bude završen do juna 2019. godine.’

Otvaranje tekstilne tvornice u Lebanu pod ravnanjem predsjednika države i davanje adresa svim stanovnicima pod paskom Vlade Srbije potvrđuju pravilo da kad neku tranzicijsku zemlju sustigne ekonomska kriza, u njoj zavladaju politike i političke stranke koje posežu za državnim intervencionizmom i centralizmom, a koje pritom imaju podršku brojnih socijalno ugroženih građana uplašenih za vlastitu egzistenciju. Srbija je sad očito u takvom razdoblju u kojemu je populistička politika skoro pa samorazumljiva, a izaći će iz njega kad se vlada neće morati baviti imenima ulica i kućnim brojevima, a predsjednik države otvaranjem tekstilnih pogona u osiromašenoj provinciji. Stoga je Vučić vjerojatno u pravu kad kaže da će tada njegov posao biti završen, a zemlja biti spremna za članstvo u EU-u.

Politika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više