>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Lecce

Predlažem da, u cilju stvaralačkog udaljavanja hrvatskoga jezika od srpskoga, državotvorni jezikoslovci preuzmu rusku gramatičku navadu te da riječ Lecce svuda pišu Lecce, da je ne sklanjaju, ne mijenjaju, ne dekliniraju. I Talijani rade slično: oni riječi mijenjaju sprijeda, a mi otpozadi

Bio sam u Lecce. Lele Lecce! Želja da vidim Lecce skoro je ostarila kad se ostvarila. Lecce se izgovara ublizu kao naše lèče. Ublizu, jer naše č nije talijansko č. Talijansko č stoji negdje na pola između našega č i našega ć. Kad kažem našega, mislim na č dubrovačko, sjeničko, valjevsko, hercegovačko, a tako i na ć. Zagrebačko, pazarsko, piroćansko ili istarsko č i ć ne dolaze u obzir. Dalmatinsko č je druga stvar, ali podrobnosti neka budu ostavljene za neku drugu priliku.

No mi je Lecce problem. Nije mi problem izgovorni, nego mi je Lecce problem pravopisni, zapravo gramatički. Ne bi mi nikakav bio problem Lecce, kad bi mi godilo da budem mimo sav svijet. Ali neću da budem mimo svijet, ne godi mi. I zato što neću, Lecce mi je problem.

Jer se moje balkansko srce i ovo nešto moje apeninske duše buni da napišem na primjer: Bio sam u Lecceu! Ili: ta djevojka je rodom iz Leccea. I neću da takjo napišem nigdje do ovdje gdje opisujem zašto neću. A lakoprsto napišem: Bio sam u gradu Lecce, ta djevojka je iz grada Lecce. Okolišim, e da sačuvam nominativ. Lektori današnjega hrvatskog jezika, bome i lektori srpskog, to ne dopuštaju, ali bi ih se dalo upitomiti. Ne svakoga lektora i ne svakoju lektoricu, ali poneke bi se dalo, bi se, bi se. Ne dam da mi lektori ispravljaju ništa po pitanju grada po imenu Lecce. Lektori i inače kod mene nemaju posla, jerbo sam uvjeren, pače ubijeđen da sam u ovome jeziku bolji od današnjih lektora. Najviše što se kod njih može postići jeste da imenica u apozicionoj poziciji bude u nominativu. Ali, da bude u nominativu bez apozicije, ama nema izgleda.

Bio sam u gradu Lecce. Može proći, ali nije to moj cilj. Jer hoću ne samo da napišem nego hoću da pišem: bio sam u Lecce. Da ostane nominativ, a da služi kao lokativ. Ali će me lektori tipa šinska vozila (tako jedan moj prijatelj zove one koji mogu ići samo onuda kuda im je načinjena pruga) ta šinska će me vozila proglasiti za ovakovog i onakovog, za onamoonog. Džabe mi je, to jest uzaman mi je što za to imamo primjera u našim govorima, crnogorskim i dalmatinskim: bio sam u Cetinje, bija san u Split. Da torlački ne spominjem: ti beše iz Niš, a ona beše iz Leskovac, nije li? Ali, nije meni cilj da potvrđujem teoriju lingviste, etnologa i antropologa Felixa Luschana, koji kaže kako je redukcija padeža neminovan proces u jezicima s padežima. Meni je cilj da izbjegnem zijev u oblicima lečeu, lečea. Zato što je zijev nepotreban i ružan je. Gradovi u talijanskom jeziku su u načelu ženskoga roda, Addio, Lugano bella (samo za anarhiste), Addio, mia bella Napoli, za meraklije. Ali naši gramatičari tim gradovima pridaju rod iz svoga jezika, već prema tome osjećaju li ga, to jest zvuči li im kao muško, kao žensko ili kao ni muško ni žensko. Nešto kao u onom epigramu grčkog pjesnika Palade o gramatičarevoj kćeri koja ima troje djece: sina, kćer i jedno srednjeg roda.

Sve je to zato što naši gramatičari nisu riješili kako da dekliniramo strana imena tipa Lecce. Našim gramatičarima se pričinjava kako je u redu pisati da je Đurđa iz Žepča, Ante iz Vrapča, a da je Gianni iz Leccea. A da je Gianni iz Leča? Meni je to bolje nego da je iz Leccea. Žepče, Vrapče, Lecce. Ne ide, čujem hor lektora s prvog kolosijeka. A što ne ide, velečasni čuvari horvatskoga jezika ili serbskoga? Aha, nije se, kažete, uobičajilo. Ali, velečasni braniči, pomagači, spojke i vratari jezika, šta mislite o tome da riječi koje se nisu uobičajile ostavimo sve u nominativu? Da čekamo dok se ne uobičaje, to jest dok tokom uobičajenja ne dobiju neki dodatak ili ih zadesi neki gubitak, takav da ih možemo lahko deklinirati, to jest sklanjati? Dobro, možda mi ne budemo više tu kad se uobičajenje uobičaji, ali nekoga će svakako biti da to doživi. Ne mora se baš svaka riječ vrgnuti do naških likova Rim, ili Napulj, ili Beč, ali nešto će se prirediti, e da ne bivamo posve zinuvših usta: lopta je do centarfora Leccea Zandonaia.

Dok su hrvatski lektori glumatali mrave u obličjima crva u srpskohrvatskoj jezičnoj jabuci, imali su načelo: ako u srpskom nema neke riječi, traži je u ruskom. To je bilo samo zato da se Vlasi ne dosjete, u suštini je bilo: radije posegni za ruskom negoli za riječju srpskom. Primjera koliko hoćeš: Srbi kažu dati gol, a Hrvati zabiti gol. Posuđeno iz ruskog, neće biti vraćeno nikada, dogod se Zemlja vrti, a lopta kotrlja. Itd, a prošle godine, za mene je riječ godine bila privola. Pozvalo me na Sa(n)jam knjige u Puli. Sve odlično, i otmjeno, plaćen hotel, hrana, ali traži se od mene da po pitanju korištenja mojih ličnih, to jest osobnih podataka u svrhu ne znam koju dadnem davatelju gostoprimstva dobrovoljnu privolu. Pitam, napismeno, u Pulu, kako privola može biti dobrovoljna. Iz Pule stiže odgovor da ni oni baš to ne razumiju, ali je to sad novi obrazac po skladovima i notama Europske unije. Te napisah kako ne mogu dobrovoljno dati privolu, ali mogu suglasnost, mogu dozvolu, možda prođe, mora da su dozvola i privola svojte. I prođe, i bi dobro u Puli.

Da se vratimo na Lecce. Ruski gramatičari i ortografi ne mijenjaju po padežima strane a neodomaćene riječi. Ne mijenjaju ni Lecce, Лечче. Naravski da Rusi imaju padeže. Eto i meni prilike da velečasne sastavljače hrvatskog pravopisa uputim na omiljenu njihovu samouslugu. Da se, po uzoru na Ruse, ne dekliniraju ona strana imena koja se nisu još odomaćila i još daju otpor. Srbi to neće prihvatiti, neće stoposto, jer će se pozivati na Vuka. Srbi se vazda pozivaju na Vuka i dižu ga u nebesa, a ne pridržavaju ga se, a Hrvati Vuka ne mogu smisliti, a pridržavaju ga se.

U Hrvatskoj je, sve u svemu, pravopis važniji od ustava. Predlažem da, u cilju stvaralačkog udaljavanja hrvatskoga jezika od srpskoga, državotvorni jezikoslovci preuzmu rusku gramatičku navadu te da riječ Lecce svuda pišu Lecce, da je ne sklanjaju, ne mijenjaju, ne dekliniraju. I Talijani rade slično: oni riječi mijenjaju sprijeda, a mi otpozadi. Ja sam svim srcem i svom dušom za to da se toponimi i sl. iz drugih jezika u ovome jeziku našem pišu izvorno, onako kako se pišu u originalu. Ali samo u nominativu. U kosim padežima da se mijenjaju po naški: Bologna – Bolonje, Bolonji, s Bolonjom, o Bolonjo. Ružno je vidjeti okljaštrenu Bolonju u obliku Bologni. (Ima i specijalno zaoštrenih slučajeva: hrvatski i srpski sportski komentatori igrača prezimena Benzema, preuzevši kobajagi francuzirani izgovor, izgovaraju čak i u dativu s akcentom na posljednjem slogu: faul na Benzemì! Svim sam srcem za to da se u stranim riječima o kojima je ovdje riječ, nominativ upotrebljava što više, i da tako bude sve dogod ne izumru naši padeži. Ili naš jezik, na čemu neumorno, svojski i udarnički rade naši lektori. I lektorice. Kao cenzori u državnoj službi, oni i one nemaju interesa da shvate kako je lakše načiniti državu nego jezik.

Elem, bio sam u Lecce. U Lecce sam se sjetio Ćamila Sijarića. Kad god bi Ćamil sjeo u jedan separe hotela Vrbak u Novom Pazaru, zapalio bi cigaru i gledajući prema naselju Lug, uzviknuo bi po više puta: ‘Bože, lijepa li grada ovoga Pazara!’ E kad je tako kliktao u Pazaru, kako li bi tek u Lecce! Već ga čujem: ‘E sami Bog, uz dužno učešće smrtnika ljudi, stvorio je ovu lijepu varoš Leče i ove kuće i sve ove crvenožute opeke i crepove za ove kuće u ovome Leču, gradu koji bi se kod nas mogao zvati Hrašće, a mogao bi se zvati i Vučje. E ovo Lecce barokno i staro, ova Firenca Juga, po naški ovo Vučje ili ovo Hrašće, ima lijepu crkvu iz dvanaestog vijeka ove naše ere, stariju taman sto godina od naših Sopoćana, crkvu koja ti ne da da spavaš, već te samo slatko omami, pa ti sanjaš i snivaš, iako ti san ne pada na oči.’

1/2