>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Autokolonijalizam

Države sljednice SFRJ u tranziciji upale su u klopku autokolonijalnog simptoma, tragično ga kompenzirajući ratovima, destruktivnim šovinizmima, neproduktivnim nacionalizmima i neprimjerenim, žalosno neukusnim prenaglašavanjima patriotizama

AUTOKOLONIJALIZAM; stanje prevladavajućeg kolektivnog osjećaja i mišljenja o vlastitoj zemlji kao manje vrijednoj i važnoj u usporedbi s navodno prosperitetnijim, naprednijim i bogatijim državama i društvima.

Autokolonijalni refleks nastaje kombinacijom interiorizirane percepcije – ekonomsko-politički, socijalno i kulturalno devastirane ‘periferije’ – o sopstvenoj nemoći i beznačajnosti, te nekritičkog preuzimanja svega što dolazi iz ‘središta’, zemalja tzv. Zapada, a što unisono kotira kao bolje i progresivnije. Kada je kompleks autokolonijalnog sindroma realiziran, nacionalnim je kompradorskim elitama znatno lakše implementirati hegemoniju politika konsenzusa, kao što je to na primjer samorazumljivost teze o ‘nužnosti’ da se ‘margina’ podčini ekonomskim i političkim zahtjevima ‘centra’ te provedu neoliberalne agende privatizacije, zakonske deregulacije, smanjenja javnih rashoda, ‘mjera štednje’, ‘bolnih rezova’, ‘stezanja remena’.

Države sljednice SFRJ u tranziciji upale su u klopku autokolonijalnog simptoma, tragično ga kompenzirajući ratovima, destruktivnim šovinizmima, neproduktivnim nacionalizmima i neprimjerenim, žalosno neukusnim prenaglašavanjima patriotizama, uz nezaobilazan udio društveno-političke restauracije važnosti i moći institucionalne religije. Istovremeno su uspješno provedeni procesi kolektivne lobotomizacije i ideološkog gaženja važnog dijela iskustava vlastite povijesti koji su imali obilježja autentične politike (partizanska narodnooslobodilačka borba u Drugom svjetskom ratu; jugoslavenski samoupravni socijalizam od ranih 1950-ih do sredine 1970-ih; uloga u pokretu nesvrstanih).

Autokolonijalizam je često i nadomjestak za nedostatak društvene i političke imaginacije, ideje, prakse i hrabrosti da se nešto napravi, učini, prelomi, promijeni nabolje. Do autokolonijalnog raspoloženja u tranzicijskim zemljama dolazi i zbog situacije objektivne društveno-političke nemoći i nesnalaženja tih društava u novim geopolitičkim i ekonomsko-strateškim okolnostima globaliziranog kapitalističkog svijeta 21. stoljeća, te njihovog potpadanja u ovisnički i dužnički odnos spram globalnih megakorporacija i banaka najjačih država svijeta.

Dakle, stara matrica kolonijalizma u novome ruhu, s karakterističnim počecima u kasnoj fazi ‘hladnoga rata’ 1980-ih, kada su stvoreni preduvjeti za manje-više nesmetano širenje neoliberalnog kapitalizma, to jest preuzimanje strateških resursa u zemljama tranzicije sa strane zemalja središta – u dosluhu sa zainteresiranim poslovnjacima iz vlastitih redova – nekadašnjih kolonizatora tzv. trećeg svijeta.

1/1