>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Bolni rezovi

Kako će izgledati skorašnje izvedbe bolnih rezova kada trenutna kriza izazvana pandemijskom pošasti završi, odnosno kada njezino biološko-zdravstveno ishodište, preko društvene dimenzije, u potpunosti preraste u ekonomsko-politički problem?

BOLNI REZOVI; jedna od tipičnih sintagmi – srodne su joj, na primjer, ‘stezanje remena’ ili ‘povoljna i nepovoljna investicijska klima’ – koje se pojavljuju u razdoblju eskalacije posljednje velike krize kapitalističke ekonomije na prijelazu iz prvog u drugo desetljeće 21. stoljeća, a aktualne su i u osvit nove snažne recesije čijim počecima upravo svjedočimo.

U kontekstu ‘izvanrednog stanja’ i naizgled benignom metaforičkom intervencijom u jezik, ova se kovanica koristi u svrhu kreiranja privida transideološkog – štoviše, prirodnog i samorazumljivog! – stanja stvari prilikom uvođenja i provedbe navodno nužnih mjera društvenih ušteda, dobro nam znanih mjera štednje, odnosno smanjenja izdataka u područjima socijale, zdravstva, obrazovanja, kulture, mirovina itd. Stoga će arhive naših medija u tranziciji postati riznice sintagmi poput one koja se u stilu narativa iz klasičnog vesterna poetski sljubljuje s bolnim rezovima: ‘Morat ćemo proći dolinom suza.’

Ovakav tip stilističko-metaforičke ideologiziranosti javnog diskursa pratimo već desetljećima, a u ovom kontekstu valja se prisjetiti da naslov jedne knjige klasika čikaške škole ekonomske ortodoksije iz 1970-ih, Miltona Friedmana, glasi ‘Nema besplatnog ručka’ (‘There’s No Such Thing as a Free Lunch’). U zagovoru rješenja koja bi bila odgovor na ‘krizu’ zalazi se i u polje ideološko-hegemonijskog agitpropa, pa nam političke figure poručuju da ‘svi moramo platiti cijenu, ma koliko ona bila bolna i gorka’, što u praksi poslovično znači smanjenje društvenih rashoda i daljnji pad standarda siromašnijih dijelova društva. Znajući sve ovo, moramo se zapitati kako će izgledati skorašnje izvedbe bolnih rezova kada trenutna kriza izazvana pandemijskom pošasti završi, odnosno kada njezino biološko-zdravstveno ishodište, preko društvene dimenzije, u potpunosti preraste u ekonomsko-politički problem.

Naivni optimist ponudit će argumentaciju u prilog provođenju stvarnih reformi koje bi bile društveno pravednije. Pa će se taj naivac sjetiti svih onih itekako nam poznatih financijskih rupa u ekonomsko-političkoj strukturi države u koje netragom poniru milijarde kuna godišnje – a iza kojih stoje materijalni interesi nedodirljivih aktera u ovoj zemlji – i zapitat će se nema li tu možda prostora za ‘bolne rezove’ u teškim vremenima koja su pred nama: Katolička crkva i Vatikanski ugovori koji Hrvatsku koštaju stotine milijuna kuna; banke i njihovi fondovi tzv. drugog mirovinskog stupa u koje država nemilice upumpava naš novac, preko sto milijardi kuna u proteklih 20-ak godina, a koji nam se nikad vratiti neće; raznorazne državne agencije… Ništa na tragu toga nećemo čuti iz usta neoliberalnih fundamentalista koji su promptno započeli s ‘ekspertnim’ savjetima da se plaće u javnom sektoru radikalno srežu.

1/1