INDIVIDUALIZAM; sistem vrijednosti u kojemu je naglasak važnosti na individui, pojedincu, historijski izrasta na nasljeđima zapadnjačke modernosti, romantizma i racionalizma, a traganje za njegovim počecima, u smislu ideje, vodi nas ka antičkoj filozofiji. Individualizam – odnosno sloboda, prava i društvena emancipacija pojedinaca – u esenciji je ideologija liberalizma i kapitalističke demokracije te je, tretiran u binarnoj opreci, pozicioniran kao sustav načela podozriv spram stremljenja bilo kojeg kolektivističkog tipa.
Agitprop prožet vrijednostima individualizma pronalazimo u dobro znanim izjavama britanske premijerke Margaret Thatcher u 1980-im, koje su primjer nedvosmisleno oblikovane ideološke retorike (‘Ne postoji nešto takvo poput društva, postoje samo muškarci i žene te njihove obitelji.’ ‘Ako neki torijevac ne vjeruje da je privatno vlasništvo jedan od glavnih temelja individualne slobode, onda neka odmah prijeđe u socijaliste.’). Bila je to simbolična i praktična prijelomnica, inauguracija nove faze predatorskog, neoliberalnog kapitalizma.
Buržoasko-liberalna matrica individualizma, iako nekompatibilna s normativnim načelom socijalističke vizije ‘izgradnje novog Čovjeka’, nije bila nikakva nepoznanica u SFR Jugoslaviji i kontinuirano jača barem već od sredine 1960-ih nadalje. Najčešće je prepoznajemo kao specifikum otvorenosti jugoslavenske verzije socijalizma, primjerice u vidu prisutnosti i široke popularnosti – štoviše, nerijetko i prestižne društvene važnosti! – zapadnjačkih (pop)kulturnih i modno-industrijskih roba i potrošačkih trendova, ili utkanu u domaće kulturno-umjetničke pravce u popularnoj muzici, filmu, stripu, konceptualnoj umjetnosti, intelektualnoj avangardi, civilno društvenim i ljudsko-pravaškim inicijativama te države i epohe.
Stoga bi valjalo grupiranja u nacionalističko-konzervativne, etno-konfesionalne torove – do kojih dolazi u zadnjim godinama jugoslavenskog socijalizma, a agresivno se povampiruju u ratnim 1990-im i dalje kroz tranziciju – zapravo tretirati kao mjesta raskida s kontinuitetom liberalno individualističkih vrijednosti prisutnih u nas – kroz snažnu socijalističku modernizaciju i urbanizaciju života te društvenu demokratizaciju – puno prije no što će nas tomu, u imenu ‘uvođenja demokracije i pluralizma’, početi tutorski podučavati, pauperizirati i lobotomizirati u poslijeratnom periodu.
Bio je to zadatak kako inozemnim novcem dobro plaćenih, stranih i domaćih, misionara demokracije (najčešće uhljebljenih u sektoru nevladinih organizacija), tako i nacionalnih liberalno-političkih kapitalističkih konvertita i kompradora.
