ISPLATIVOST; pojam koji u kontekstu ove rubrike ima naglašeno simboličku dimenziju jer reprezentira vrlo općenite ideološke vrijednosti i karakteristike epohe tranzicije. Pod tim se misli na prakse, institucije, kolektive i pojedince koji – shodno hegemonijski definiranim gabaritima neoliberalizma s kraja 20. i u 21. stoljeću – moraju pokazati i dokazati svoj komercijalni, profitno utrživi profil kako bi im se društveni status adekvatno valorizirao i vrednovao. Mjesto takve procjene je tržište, sveti gral kapitalističke tranzicije, čiji se kriteriji poopćavaju, šire se na sve aspekte socijalne egzistencije.

Mjereno takvim aršinima, u najkraćem, isplativo je ono (ali i onaj/ona) što može udovoljiti zahtjevima kapitalističke matrice proizvodnje i perpetuiranja profita. Onaj tko/ono što ne udovoljava tako postavljenim kriterijima ispada ‘iz igre’, ali i zapada u rizik ozbiljne marginalizacije, čak i ugrožavanja temeljne egzistencije. Stoga ne iznenađuje da se matrice kapitalističke komodifikacije i marketizacije u 21. stoljeću šire, dospijevaju i do suptilnih oaza ljudskih osobnosti, intimnosti, privatnosti, emocionalnosti – o čemu smo u ‘Leksikonu’ već pisali na primjerima tzv. influencera, selfija ili ‘rada na sebi’ – onih sferâ koje su u nekim ranijim verzijama kapitalizma bile izuzete iz projektno-tržišne logike.

Na gotovo svim poljima društvenog života moguće je pratiti trend ‘procjene isplativosti’. Tako će iz perspektive poduzetničke klase i političkih ideologa tranzicije, stalna i velika, ali nasušno potrebna, financijska ulaganja u javno zdravstvo biti ‘neisplativa’ jer ono ‘guta, a ne vraća uloženo’, po pitanju čega će takvi, zbog novonastalih okolnosti uzrokovanih pandemijskim virusom, barem za neko vrijeme morati začepiti gubice. Za razliku od uvijek lukrativnih biomedicinskih, informatičkih, kognitivnih i njima srodnih znanosti, sve je manje novca, i sve će ga manje biti, za ionako podzastupljena temeljna fundamentalna teorijska istraživanja društveno-humanističkog profila izrasla na zasadama prosvjetiteljstva jer se ona, ako već ne odupiru, a ono barem teže uklapaju u dominantne trendove znanstvene tehnokracije, neopozitivizma, scijentometrije i aplikativnosti prema kojima je isplativo samo ono što je primjereno neoliberalnom modelu kakav je, primjerice, STEM (Science, Technology, Engineering, Mathematics), a iza kojeg stoje financijske kalkulacije korporativnog kapitala.

U razdoblju pojačanih gentrifikacijskih trendova nije isplativo ulagati ni u javne prostore i površine koji nemaju komercijalni karakter (na primjer parkove i kvartovska sportsko-rekreacijska igrališta). Štoviše, u takvom se kontekstu projekti tog tipa – ne nužno izrečeno, ali dovoljno jasno – tretiraju kao suvišan recidiv ‘starih’ vremena, smrduckaju na omraženi socijalizam.