>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Izvrsnost

Naša tranzicijska društva žele biti izvrsna, nepripremljeno i nekritički ulijeću u modelirane programe, uz proklamiranu ‘samokritiku s vrha’ – a zapravo patetičnu moralizatorsku tlapnju – da još uvijek ‘bolujemo od recidiva starog sustava’

IZVRSNOST; pojam koji se u tranzicijskom kontekstu najčešće pojavljuje u paketu s atributima što obilježavaju suvremene trendove u znanosti i visokom obrazovanju, ali i šire. Danas izvrsnost ima skoro pa sakralnu vrijednost za pojedinca-individuu, vođenog interesima osobne probitačnosti i uspjeha. Na djelu je simptom iz same srži neoliberalizma koji promovira principe maksimalnog postignuća, kompetitivnosti, makijavelističkog stremljenja rezultatu po svaku cijenu i antipod je navodno nadiđenim vrijednostima prosječnosti, skromnosti, neprodornosti, neisticanja…

Širina, paušalnost i općenitost ovog ideologema obrnuto je proporcionalna objektivnoj mogućnosti da se on sadržajno precizira i točnije odredi u temeljnom smislu (ono što je danas ‘izvrsno’ sutra možda neće biti, a to ovisi o dominantnim ekonomskim i ideološkim trendovima), ali je u suglasju s nekim bazičnim karakteristikama novijih poimanja povijesno-društvenog mjesta i uloge znanosti i visokog obrazovanja, kao klasičnih tropova ‘ideologije izvrsnosti’. U tom će se smislu današnja izvrsnost – suprotno davnim antičkim i humanističkim sljubljivanjima ovog termina s filozofskim idealom spoznaje – mjeriti/kvantificirati kriterijima menadžerske umješnosti i uspješnosti dobivanja novih projekata, sposobnostima poslovno-profesionalnih umrežavanja, organizacijskim vještinama, međunarodnom vidljivošću i prepoznatljivošću…

Ukratko, obilježjima kapitalističke poslovne kulture. ‘Ideologija izvrsnosti’ neprikriveno simpatizira i preferira projektno-aplikativnu narav obrazovanja i želi ga podvrgnuti tržišnim procjenama njegove važnosti i opravdanosti, pri čemu je važan faktor i interes privatnih poslovnih inicijativa da se takve reforme provedu. Proklamirana izvrsnost u temeljnoj je suprotnosti s klasičnim oblicima europske obrazovne tradicije, no i u suglasju je s hegemonijskim ekonomsko-političkim strujanjima naše epohe i kao takva važan je agens svih obrazovnih reformi u SAD-u, Kanadi, Australiji i Japanu još od ranih 1980-ih, a u zemljama EU-a od 1990-ih, posebice kroz tzv. Bolonjsku reformu.

Naša tranzicijska društva žele biti izvrsna, nepripremljeno i nekritički ulijeću u tako modelirane programe, uz proklamiranu ‘samokritiku s vrha’ – a zapravo patetičnu moralizatorsku tlapnju – da još uvijek ‘bolujemo od recidiva starog sustava’, što se na ovom primjeru plastično manifestira akademsko-rukovodnom i političko-društvenom kuknjavom poput: djeca nam i dalje prekomjerno upisuju društveno-humanističke discipline, a premalo primijenjene znanosti poput kemije, biologije, medicine, inženjerstva, računarstva…

1/1