>

novosti logo

Društvo Društvo

Leksikon tranzicije: Kolektivizam

S tranzicijom u 1990-im i kod nas se mijenja hegemonijski profil kolektivizma. Nekadašnje privilegirano mjesto kolektiva radnika i radničke klase sada preuzimaju nacija i religijska zajednica

KOLEKTIVIZAM; pojam koji upućuje na praksu i model objedinjavanja u skupinu prema nekom vrijednosnom načelu: etničkom, vjerskom, političkom, socijalno-klasnom, kulturalnom…; i antipod je individualizmu o kojem smo pisali na ovom mjestu prošlog tjedna.

Kolektivizam je stari, klasičan sociološki motiv proučavanja, najčešće preko koncepta grupe ili skupine. Pobornici ideje kolektivizma zagovaraju interese kolektiva/zajednice koji imaju prednost nad individualnim pravima, najčešće s argumentacijom da je svatko od nas pojedinačno, htio to ili ne, pripadnik nekih društvenih skupina, stoga i odgovoran prema njima. Motivi na kojima počiva takav vrijednosni stav razlikuju se shodno ideološko-političkim i svjetonazorskim preferencijama pristaša kolektivizma, pa svjedočimo primjerice socijalističko-komunističkom utopijskom načelu internacionalnog kolektiva, solidarnog u jednakosti i bratstvu; modelu etničko-nacionalnih zajednica; nacifašističkom principu rasno superiornih ljudi, izabranih i objedinjenih u totalitet mase; ili religiozno-konzervativnoj ideji vjerskog kolektiva smrtnih i grešnih ljudi…

Kod nas je načelo kolektivizma za vrijeme socijalizma ideološki visoko kotiralo, pri čemu se mislilo na socijalno-radni kolektivizam radničke klase kao nominalno vladajuće društvene skupine. Shodno tomu, u ranoj fazi jugoslavenskog socijalizma, a srodno primjerima nekih drugih socijalističkih režima u Europi i svijetu, takav je ideološki stav bio isključiv spram vrijednosti liberalno-građanskog individualizma, uz optužbe za buržoaski reakcionizam i kontrarevolucionarna zastranjenja.

S tranzicijom u 1990-im i kod nas se mijenja hegemonijski profil kolektivizma. Nekadašnje privilegirano mjesto kolektiva radnika i radničke klase – u novokreiranim agitpropovskim narativima nacionalističko-klerikalnog tipa – sada preuzimaju nacija i religijska zajednica. Upravo će pod šovinističkim principima zagovaranja vlastitog etničkog kolektiviteta kao ‘bogomdanog i posebnog’, uz zadojenost sentimentima mržnje i isključivosti, u našim krvavim ratnim 1990-im biti provedeni najveći i najteži zločini u Europi nakon Drugog svjetskog rata. I to nad etnički, kulturalno i povijesno najsrodnijim ‘drugima’, dojučerašnjim ‘drugovima i drugaricama, braćom i sestrama’.

Na ‘trećoj strani’ – kao suprotnost spomenutim dominantnim etničko-konfesionalnim zajednicama, ali i odbacujući socijalističke modele zamišljenih kolektiva kao prevladane, a na debeloj margini u odnosu na društveni ‘srednji tok’ – pozicionirat će se snage civilno-aktivističkog, mirotvornog, liberalno-građanskog i ljudsko-pravaškog profila.

1/1