NACIJA; od lat. natio (rođenje), veća skupina ljudi koja dijeli osjećaje zajedničkog identiteta i uzajamne pripadnosti na temelju karakteristika poput jezika, teritorija, običajnih elemenata kulturno-povijesnog i tradicijskog nasljeđa… tragom toga proizvodi odgovarajuće političke, organizacijske i institucionalne forme, simbole i rituale (nacionalne zastave, himne, praznici, obrazovne politike, mitovi i legende…), te finalni čin vlastitog utemeljenja pronalazi u uspostavi nacionalne države.
Glavne teorije o naciji i nacionalnom identitetu su građansko-državljanska, što je francuska verzija, i njemački model etnogeneze. Ovdje slijedimo tezu prema kojoj je povijesno neutemeljeno govoriti o nacijama u suvremenom smislu te riječi prije oblikovanja modernih nacionalnih država tijekom 19. stoljeća. To je konstruktivističko razumijevanje koje je suprotstavljeno idejama o zadanoj etnogenealogiji, te naciju tretira kao povijesno-transformativan i varijabilan entitet, nikako determinirajuće primordijalan. U iskustvima naše tranzicije ideja nacije imala je, a i dalje ima, veliku ulogu i značaj, pri čijem je ideološkom oblikovanju prevagu odnijela spomenuta njemačka verzija etnogeneze, snažno podržana konzervativno-religijskim paradigmama.
Nacija je u političko-ideološkim narativima, osobnim i kolektivnim imaginarijima pojedinaca i zajednica u bivšim jugoslavenskim republikama zauzela središnje mjesto po važnosti, postala je ‘sveti gral’ tranzicije. Nekadašnji ideološki sklop o identitetu ‘radnika i radnog naroda’ u SFRJ nadomješten je pričama o ‘naciji i nacionalnoj svijesti’ u novonastalim državama. Analizu tih nacija u tranziciji valja smjestiti u kontekst onog što nazivamo ‘politike identiteta’ koje su pokazale svu razornu moć generiranja ideologijâ mržnje i ratova. Ovdje je nacija i u funkciji svojevrsnog smokvinog lista: umjesto uvida o pravim uzrocima ratova, jasnim predodžbama o pogubnim ekonomsko-socijalnim učincima tranzicije, fokus je na neproduktivnim, ničim utemeljenim veličanjima vlastitih nacionalnih identiteta.
Stoga je svaka priča o nacijama na prostoru bivše Jugoslavije zapravo priča o destruktivnim nacionalizmima koji su debelo nadišli granice patriotizma. Ideja o naciji i nacionalnoj državi kao krunskom utemeljenju smisla kolektivne egzistencije na ovim je prostorima poslužila kao ideološki mehanizam mobilizacije za agresivno pozicioniranje spram najbližeg ‘drugog’ te sredstvo prikrivanja društveno razarajućih efekata tranzicijske ‘prvobitne akumulacije kapitala’, deindustrijalizacije i pljačkaške privatizacije.
