OUTSOURCING; prijevod ove riječi – izdvajanje, premještanje – ne kazuje nam ništa bez pripadajućih kontekstâ. Radi se o praksama angažiranja vanjske radne snage za različite tipove poslova, pretežito u domenama servisne ekonomije, primjerice čišćenju prostorija, uslugama prijevoza ili zaštitarstvu, ali sve češće i u primarnim javnim djelatnostima poput zamjenskog nastavnog ili medicinsko-tehničkog osoblja.
Kompanije, ali i javne institucije, izdvajaju neke svoje sektore, najčešće sekundarnog ranga u poslovanju, i potpisuju ugovore s privatnim agencijama za privremeno zapošljavanje, to jest angažiraju ih za obavljanje istih tih poslova modelom relativno novijih formi poslovnih odnosa između države, javnih institucija i privatnih firmi. Za uprave i menadžment kompanija outsourcing je prilika za racionalizaciju troškova, dok je iz perspektive radnika na djelu sistemsko tehnokratsko nasilje u interesu profita, dokidanje prava i mogućnosti za rad kao izvor egzistencije.
Strukturno, riječ je o tipičnom pogodovanju privatnim interesima kapitalista-investitora, prelijevanju značajnih financijskih sredstava iz javnih resursa u džepove pojedinaca. U slučaju outsourcinga na djelu je praksa klasične radne eksploatacije kojom se radnici svode na razinu jeftinog prekarijata. Takve radne okolnosti otežavaju mogućnosti za socijalno i radničko solidariziranje, kao i sindikalno organiziranje u obrani radnih prava.
Trpi i sama kvaliteta obavljenog posla. Radnici i radnice angažirani preko outsourcinga redovito su preopterećeni, s institucijama na kojima obavljaju naručene poslove ne ostvaruju identifikaciju i osjećaj pripadnosti koja je važan faktor za uspješan i kvalitetan rad. Stoga, kada se u svojim firmama, školama ili bolnicama pritužujemo na prljave hodnike ili toalete čije je održavanje prepušteno outsourcing modelu, krivicu delegirajmo prema višim instancama, na ‘one gore’ u institucionalnim upravama koji su upravo odgovorni za takva stanja, a ne ‘prema dolje’, na ljude koji u teškim uvjetima rade puno za vrlo malo novca. Oni zaslužuju društvenu solidarnost, a ne socijalno-klasni antagonizam.
Jedna od sramotnih epizoda naše tranzicije direktno se tiče outsourcinga. Inicijativom 17 sindikata javnog sektora 2014. prikupljen je dovoljan broj potpisa građana za pokretanje referenduma po pitanju donošenja zakona o sprječavanju outsourcinga u javnom i državnom sektoru u Hrvatskoj. Međutim, Ustavni sud donio je odluku kojom je onemogućeno raspisivanje referenduma s obrazloženjem da referendumsko pitanje nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.
