RAT; oružani sukob širih razmjera koji rezultira destrukcijom, ljudskim stradanjima i materijalnim uništenjima, masakrima, kolektivnim i osobnim tragedijama, dugotrajnim traumama. Rat je prapovijesni fenomen i stalna je pratilja ljudske vrste. Ne postoji niti jedna epoha pisane povijesti u kojoj ne bi bio zabilježen neki ratni sukob.
Svakog se trenutka u svijetu vodi nekoliko desetaka ratova. Najčešće se radi o konfliktima između država, iako nisu rijetki ni tzv. građanski ratovi unutar jedne zemlje. Razlikujemo ih preko niza kriterija, primjerice po intenzitetu i opsegu sukoba (lokalni, regionalni ili svjetski ratovi), tipu agresije (obrambeni ili osvajački ratovi), a u brojnim tipologijama rata govori se i o totalnom ratu, konvencionalnom i nekonvencionalnom ratu, asimetričnom ratovanju… ovisno koje se varijable uzimaju u obzir prilikom njegovog definiranja.
Iskustvo ratova i ratovanja, dobro nam poznato u ovom dijelu svijeta, recentno smo obnovili u našoj aktualnoj tranziciji. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije (Slovenija 1991., Hrvatska 1991-1995., Bosna i Hercegovina 1992-1995., Kosovo 1998-1999.) bili su prvi sukobi te vrste i obujma u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Iza njih je ostalo skoro 150 tisuća leševa, deseci tisuća silovanih žena, nekoliko milijuna protjeranih i raseljenih ljudi, razoreni su gradovi i spaljena sela, a traumatične posljedice nisu sanirane ni nakon dva-dva i pol desetljeća koliko je prošlo od kraja tih konflikta.
Rat je povijesno-antropološki, politološki i sociološki problem, ali je u važnoj mjeri također i ekonomsko-politički fenomen. Štoviše, ekonomski su faktori i interesi u esenciji svakog rata, njegov su suštinski važan pokretački i motivacijski agens. Iako ideološki kićen, opravdavan mitovima o naciji, identitetu, samobitnosti, itd., rat je zapravo bio znakovita uvertira u zrelu fazu naše tranzicije, zametak problemâ koje će nam ona donijeti u vidu privatizacijsko-pretvorbenih muljaža, porazne deindustrijalizacije, kriminogene pljačke javnih dobara… Nimalo slučajno, zakoni kojima je omogućena pretvorba nekad društvenog u državno vlasništvo – e kako bi isto moglo biti privatizirano – u zemljama sljednicama SFRJ doneseni su upravo u 1990-im, u ratnim okolnostima koje su praktički onemogućile širu i jasniju društvenu percepciju onog što nam se sprema.
Premda je nezaobilazan udio ekonomskih interesa u geopolitici ratova, ta perspektiva nerijetko ostaje ‘u drugom planu’, ideološki zamagljena bespoštednom borbom za ‘naša prava i identitete’ te zastrašujućim kulisama prizora ljudskih patnji i stradanja.
