SINDIKAT; skupina samoorganiziranih pojedinaca u radnom kolektivu, okupljenih s ciljem postizanja ili održanja nekih zajedničkih radnih interesa (npr. povećanja plaća, poboljšanja uvjeta rada i sl.).
Sindikati su kroz povijest – od zrele faze industrijskog kapitalizma u 19. stoljeću, kada su se radikalno borbenim konfrontacijama s represivnim silama kapitala izborili za osnovna radnička prava; preko socijalističkih revolucija u 20. stoljeću i pripadajućih režima u kojima su bili, barem nominalno, konstitutivan element hegemonije; pa do poslijeratne, zapadne ‘socijalne države blagostanja’ u kojoj su ojačavali radnička prava stečena kompromisima kapitalizma – bili jedan od glavnih lijevo-političkih subjekata socijalno-klasnog antagonizma. U svojim su rukama držali važne korektivne mehanizme iz razdoblja kapitalističke fordističke ekonomije, kontrolirali su uvjete masovnog industrijskog rada i prijetili njegovom obustavom, primjerice u vidu štrajka.
Strukturne promjene započinju u 1970-ima. Preobrazba radno-produkcijskog i društvenog krajolika iz industrijske u postindustrijsku matricu – uz istovremeno jačanje moći korporacija i banaka – mijenja poziciju i ulogu sindikata, smanjuje im moć i slabi pregovaračke pozicije. Radnike postfordističkih ekonomija u servisno-uslužnim, informacijsko-komunikacijskim, intelektualnim, umjetničkim i kognitivnim djelatnostima, koji su naglašeno individualiziranog profila – često se radi tek o nadničarima s kratkoročnim i nesigurnim ugovorima o radu ili o prekarijatu bez snažne identifikacije s radnim kolektivom – teže je sindikalno organizirati.
U Hrvatskoj i regiji, kao i u ostalim postsocijalističkim zemljama, pozicija sindikata već godinama slabi, a njihov ugled opada. Tomu je pridonijela ideološki uvjetovana stigmatizacija svega što iole asocira na socijalizam i Jugoslaviju, ali i kompromitacija samih sindikata. Tranzicijski sindikati, prije svih njihova vodstva, danas više funkcioniraju kao faktor pacifikacije i kompromisnog smirivanja radničkog nezadovoljstva, nego glas jasne i prijeteće artikulacije.
Stoga nas ne smije iznenaditi znakovita retorika, prividno afirmativna, koja obilježava aktualne sindikalne aktivnosti. Takva je, primjerice, fraza o ‘socijalnom partnerstvu i dijalogu’. Sindikalni lideri (godinama ista lica) danas su nerijetko pripadnici društvenih elita i ‘konstruktivan’ pregovarački partner, a ne stvarni kritičko-antagonistički element nasuprot strani koja reprezentira kapital, poput udruga poslodavaca i državnih ministarstava. To je važna razlika između većine današnjih tranzicijskih sindikata i nekadašnjih borbenih sindikata iz ranijih faza borbi za radnička prava i širenja opsega socijalne države.
