START-UP; poduzetničke inicijative manjeg i srednjeg obujma koje pokazuju perspektive poslovnog rasta i isplativosti te su stoga česta meta alternativnijih modela financiranja. Počivaju na menadžersko-projektnoj inovativnosti, poslovnoj efikasnosti, imaginarnoj kreativnosti i težnji za uspjehom, pri čemu apliciraju profitnu logiku proizvodnje vrijednosti na najrazličitije sfere ljudske životne svakodnevice.
Početke start-up ekonomije datiramo u 80-im i 90-im godinama 20. stoljeća, a najčešće se kreću u domenama servisnih, informacijsko-komunikacijskih, kulturnih, suvremeno-umjetničkih, dizajnerskih, arhitektonskih, ruralno-ekoloških i sličnih niša koje se potom povezuje s velikim etabliranim industrijama poput farmaceutske ili tehnološke, te se opravdanost za daljnja ulaganja valorizira u skladu s procjenom njihove profitno-tržišne isplativosti. Za start-up ekonomiju vrlo su važni aspekti komunikacije, umrežavanja, komodificirane društvenosti, a s tim se ciljem održavaju specifični kampovi, pokreću takozvani inkubatori znanja, eksperimentalni laboratoriji inovativnosti i hubovi koji omogućuju susrete i kreiraju uvjete za interesna povezivanja.
Kada se ovaj model pojavio na obzorju naše tranzicijske zbilje početkom drugog desetljeća 21. stoljeća, nije mu trebalo puno da dobije neograničenu, unisonu podršku široke javnosti i vodećih medija koji su promptno, slijedeći klasične lekcije agitpropa, pristupili obavljanju zadatka nekritičke glorifikacije start-up projekta i njegovih ključnih aktera. Start-up ekonomija i njezini protagonisti viđeni su, lupom hegemonije tranzicije, kao važan faktor u provođenju politika nadilaženja ostataka ‘atavističke svijesti’ iz razdoblja socijalizma i jasan putokaz ka horizontima kapitalističkog katekizma, obećanja da nas svijet realiziranog prosperiteta i sreće čega odmah tamo iza ugla, nakon što uspješno provedemo prijavu, evaluaciju i izvedbu našeg prvog start-up projekta.
Ono što nam ideolozi start-up modela pritom ‘zaboravljaju’ pripomenuti jest da cijela matrica funkcionira po surovom principu ‘jedan uspješan start-up na tisuću neuspješnih’. To se, ako za tim uopće ima potrebe, pravda argumentacijom da je logika tržišne konkurencije i uspjeha naprosto takva. Nekako ispod radara prolazi percepcija uloge i interesa većih investitora koji posjeduju financijska sredstva neophodna za daljnji razvoj start-up poduzetničkih inicijativa, a čiji (pred)uvjeti i (ne)spremnost za ulaganja u takve projekte zapravo simboliziraju svu nemilosrdnost svijeta start-up ekonomija.
